Priča mi svoju priču jedan mještanin, a ja imam potrebu da mu sve vjerujem. Prije svega vjerujem mu da je zaista mještanin, iako je ta riječ previše rabljena u posljednje vrijeme i ne pravi se razlika između mještanina i starosjedioca. Mnogo ljudi se olako diči i kiti tim terminima, iako je često riječ samo o ljudima koji vjeruju da su baš oni prvi stigli na neko odredište. Kaže mi tip da je rođen u jednoj od starih familija i da su im imanja negdje između Tivta i Prevlake. On se bavi prodajom imanja, iako vješto nečiju đedovinu naziva „nekretnine“.
Pokazivao mi je što je sve uspio kome da proda, i kako za kratko vrijeme običan kamenjar postane atraktivna lokacija. Izgleda taj proces jednostavan, prvi korak je da bager uleti u kamenu među koju je nekad neko zidao. To je prvi udar, ostalo sve ide lako i brzo.
Pokazivao mi je livade sa mnogo rupa. Vješto se čupaju stare masline, tovare na kamione i odnose nekud. Te masline se ne vade, nego se baš čupaju! Po kojoj cijeni i kome se prodaju, to ostaje misterija. Neko više od nas vrednuje ono što mi posjedujemo.
Kaže da se prodaju jeftino kuće iz zabačenih sela u okolini Skadarskog jezera. Najviše ih kupuju Britanci, ali ne kupuju posjed i zemlju, već baš kuću. Dovedu ljude koji zabilježe svaki kamen te čudesne građevine i prenesu komplet kuću na plac koji su kupili na primorju. Iznova je sagrade iako im je misterija kako su Crnogorci gradili tako precizno i često bez vezivnog materijala. To kamenje je neko nekad dugo birao, klesao, uklapao, pa čak i branio životom.
Kaže da dobro živi od prodaje nekretnina ali da ipak žali. Žao mu što nema nikog na mnogim imanjima koje je uspio „papreno“ da proda. Kupili neki Rusi i stranci koji se nikad više tu nisu pojavili, a pričali su o velikim planovima. Ostrvo Sveti Marko trune, a nekad je tu bio francuski klub Mediterane.
Neka od tih mjesta je možda i bolje ostaviti netaknuta, jer izgleda da ni Rusi, a ni Crnogorci nemaju previše ukusa i smisla za mjeru u gradnji. Kampovao sam između tvrđave Arza i plaže Mirišta, i to je kažu prodato Rusima, a đed, kao samoproklamovani čuvar posjeda izdaje nepisane propusnice za kampovanje tako što mu se uruči flaša loze.
Tu je i Mamula, a kako kaže Mještanin, i to je prodato, a kad su kupci potpisivali ugovor vjerovatno nisu imali na umu ljude koji su prošli kroz te zatvore. Nisu makar imali na umu roditelje novorođenčadi koji su nekad išli u te zatvore jer nisu htjeli da daju djeci ime po novoizabranom Papi. Možda su sve te priče obične izmišljotine, ali ja sam birao da mu vjerujem.
Priča Mještanin da su kupci Mamule išli da vide šta su kupili, da su ih naši umno-snalažljivi prodavci odveli brodom do ostrva, ali su ih pri iskcravanju napali galebovi. Veliki broj galebova čuvao je svoju tek rođenu „đecu“ i teritoriju, pa su kupcima i prodavcima letjeli iznad glava velikom brzinom uz strašne zvuke koji su ispuštali. Bilo ih je kaže, na stotine.
Kupci i prodavci su se odmah vratili nazad, a galebovi su odbranili Mamulu kad mi ne umijemo i ne želimo.
Ja želim da vjerujem u tu priču, da ima bar neko ko će da nas brani, pa makar to bile i ptice.
Bonus video:
