Kako bi bolje razumjeli procese u Siriji i iz njih izvukli korisne zaključke po Crnu Goru potrebno je imati u vidu određene činjenice. Sirija izlazi na Sredozemno more i graniči se sa Turskom, Jordanom, Libanom i Izraelom. U njoj se nalazi jedina preostala ruska pomorska baza na Mediteranu koja je od presudne važnosti za rusku crnomorsku flotu koja povremeno krstari Sredozemnim morem. Baza je uspostavljena za vrijeme Hladnog rata 1971. godine i zbog opraštanja ¾ duga nastalog tokom Sovjetske ere, Sirija je dozvolila širenje baze kako bi mogla da primi najveće ruske brodove sa nuklearnim oružjem. Od 2000. Sirija je postaje jedan od važnijih kupaca oružja Rusije.
Rat u Siriji otpočeo je kao pobuna protiv diktatorskog režima. Sukobljavanje interesa velikih sila je potrajalo pa je otvoren prostor za infiltraciju islamskih ekstremista koji su pobunu protiv diktatora, pretvorili u krvavi vjerski rat. Vojna intervencija je zato postala riskantna jer bi svrgavanje Asada moglo dovesti na vlast vjerske fanatike i Al Kaidu.
Industrija oružja u ekonomiji SAD-a, ali i drugih velikih sila, igra veliku ulogu. Sukob većih razmjera koji traje, značio bi i veću prodaju oružja, međutim ovo je vrlo uprošćena analiza situacije. Zapad, svjestan važnosti baze u Siriji po rusku flotu, nije mogao računati na geopolitičko preuzimanje zemlje kroz smjenu vlasti pa je od samog pocetka očekivan jači diplomatski uticaj Rusije na sukob u Siriji. Rusija je vođena njenim geopolitičkim interesom i interesom industrije oružja sa jedne, i iz straha da hemijsko oruzje ne upadne u ruke militantnih grupa koji bi ga mogli proslijediti saborcima na jugu Rusije sa druge strane, dala jaku podršku Asadovom diktatorskom režimu. Hemijsko oružje bilo je problem i za SAD. Za razliku od Rusije, ona se bojala upotrebe hemijskog oružja od strane Asadovog režima na teritoriji Izraela i Turske, njenih saveznika. Zato je interes SAD u Siriji smjena, a Rusije očuvanje režima, a blokada hemijskog oruzja bila je zajednički bezbjednosni interes. Poslije jakog pritiska od strane Amerike u vidu mogućeg vojnog napada, Rusija je konačno odigrala dugo očekivanu diplomatsku ulogu. Možemo zaključiti da su i SAD sa saveznicima i Rusija djelovale kao i uvijek, kroz svoj ekonomski, bezbjednosni i geopolitički interes, neki su im bili zajednički. Rat u Siriji je daleko od kraja, SAD će sada podržati dio pobunjenika, a Rusija vlast, svaka svojim oružjem.
Ni među članicama NATO ne vlada jednoumlje, pa zemlje članice djeluju prvenstveno shodno sopstvenim, a ne interesima SAD. Sirija je primjer da donošenje odluke 28 zemalja članica NATO o vojnoj intervenciji uopšte nije jednostavno kako se to često želi predstaviti.
Koje važne zaključke za Crnu Goru možemo izvući iz svega ovoga? Crna Gora ni po jednom pitanju, pa ni po pitanju ulaska u NATO ne treba da se rukovodi time šta je američki, ruski ili interes različitih svjetskih industrija iako ih mora imati u vidu. Odluke mora zasnivati na interesu naših građana i ekonomije, sagledavajući realnost svijeta u kojem živimo, a u kojem svjetski lideri G-20 opušteno ispijaju šampanjac u palati Peterhof u Sankt Peterburgu dok ljudi u Siriji ginu.
I Crna Gora i Balkan su još daleko od poštovanja osnovnih ljudskih prava. Nacionalističko divljanje u Vukovaru zbog ćiriličnih tabli, zviždanje na himnu Hrvatske na Marakani, kamenovanje homoseksualaca u Budvi i hapšenje mještana Beransela, koji su za razliku od sugrađana u Beranama pružili otpor svom trovanju, to dokazuju. U ovakvom ambijentu, fašistička ideologija, vjerski fanatizam, nacionalizam i diktatura, vrlo brzo puštaju korijene, pa se nameće zaključak da vojna i bezbjednosna neutralnost prosto nijesu realna opcija za Crnu Goru. Ideološki protivnici ulaska u NATO koji zagovaraju vojnu neutralnost kao realnu mogućnost, moraju razumjeti da osim što mi kao i naše okruženje nemamo demokratsko istorijsko nasljeđe i profesionalne institucije, nemamo ni ekonomsku, političku, a ni vojno bezbjednosnu snagu da balansiramo između interesa velikih sila. Političari koji iz sitnih interesa koketiraju sa svojim biračkim tijelom po ovom pitanju ne čine Crnoj Gori nikakvu uslugu. Naš izbor se prosto svodi na to da za saveznike imamo Ameriku, Veliku Britaniju, Njemačku, Italiju, Francusku, Austriju, Tursku, Grčku, Bugarsku, Rumuniju, Hrvatsku, Albaniju … i sjutra Srbiju. Druga mogućnost je da slijedimo put Sirije i gradimo savez sa Rusijom, Iranom, Hesbolahom i libanskom Šiitskom milicijom koja drži rakete uperene na Izrael. I ovo je legitiman izbor, ali onda treba biti jasno saopšten građanima.
Iz Sirije treba izvući još jednu suštinsku pouku za Crnu Goru. Ukazuje nam u kakvu situaciju jednu zemlju može dovesti diktator vođen svojim, a ne interesima građana. Siriju danas uništavaju interesi diktatora, ekstremista, velikih sila i njihovih korporacija. Nažalost, i mi poput Sirije imamo režim koji je partikularne interese stavio ispred interesa naroda i države. Interesi režima vode nas zaostajanju u razvoju i bankrotu, pa je naša politička situacija ono što crnogorske građane treba najviše da brine.
Bonus video:
