U premijerovoj Crnoj Gori nijesu samo novinari nezavisnih medija izloženi zastrašivanju, prebijanju, i bombardovanju. Bombe su počele da padaju i u dvorišta policijskih funkcionera. Kada premijer kaže da mediji izmišljaju napade, da opozicija kreira afere, ili da su priče o povezanosti kriminalaca i vrha vlasti djelo zavjere protiv naših integracionih procesa – onda on crta metu. Na čelo „naših“ - novinara, NVO aktivista, opozicionih lidera.
Ali i „njihovih“ – policijskih službenika, tužilaca, sudija koji pomisle ili pokušaju da se uhvate u koštac sa mafijaškim poslovima i bosovima. Ako su napadi na novinare izmišljeni, ako ih nije bilo kako on kaže za ove posljednje, ako je Tufik Softić bacio bombu na svoj automobil i svoju porodicu, ako je Duško Jovanović organizovao sopstveno ubistvo kako bi naudio našoj mladoj demokratiji i premijeru prvaku svijeta – zašto DPS i Šef ćute sada kada su učestali napadi na visoke policijske funkcionere. Ako su imali odgovor za napade na „naše“, što muče kada su na udar došli i „njihovi“?!
Stvar je jasna – mafija je jača od države i osjeća se sigurnom i zaštićenom da udari po svakome ko neće da joj služi. Zato je premijer bezbjedan dok kritičari stanja u društvu djeluju kao pokretne mete. Otuda su isti korijeni zla i kada govorimo o bombi na visokog funkcionera Ćorca i onoj na Softića.
Prvi je kažnjen jer je govorio, makar stidljivo, o mafiji i potrebi obračuna s njom, drugi je pisao na istu temu. Zato se u Crnoj Gori famozna borba protiv organizovanog kriminala svodi na pojedinačne izlete hrabrih policajaca ili kritičke tekstove i istraživanja novinara i NVO aktivista. Slavoljub Šćekić je ubijen zato što je vjerovao da njegov premijer i država stoje iza njega i da treba i može da se miješa u svoj posao.
Da juri i hapsi mafiju. Umjesto da ćuti ili, kao primjer, uđe u biznis sa njom i tajkunima. Zato je izgubio glavu da bi u sudskom procesu protiv njegovih ubica, država pokazala na čijoj je strani – svi svjedoci iz vlasti ili oni bliski njoj trduili su se da daju alibi osumnjičenima i obore optužnicu. U završnici, osuđeni su klicali premijeru!
Arkan je volio da kaže kako je i „najslabija država jača od najmoćnije mafije samo kad hoće da to pokaže“! To se u Briselu zove politička volja. I to je odgovor na pitanje, zašto je iluzorno očekivati neke ozbiljnije rezultate u implementaciji poglavlja 23. i 24. Dok je ove vlasti. Đukanoviću ne pada na pamet da se odrekne prijateljstava i partnerstava sa kriminalnim i korumpiranim krugovima, dok se SDP krije iza nedostatka zakonskih rješenja i trulih dasaka u pravosuđu. A i jedni i drugi znaju da je problem na vrhu. Sve dok se sa vrha ne budu čule jasne poruke o pošasti mafije i korupciji kao najvećem problemu društva, institucije, ljudi u njima, policajci, tužioci, sudije, neće shvatiti da treba svoj posao da rade po profesionalnim standardima. A ne po preporuci iz vrha ili na osnovu direktiva koje premijer pošalje, između redova, u nekom javnom istupu. Dakle, dok Đukanović ne kaže kako su abolicije osuđenima za najteža djela greška, kako su napadi na policajce alarm za državu, da su progoni medija i novinara neprihvatljivi i da ih treba uvesti u krivični zakon kao napad na službeno lice – sve dotad je iluzorno očekivati bilo kakve promjene u ambijentu za rad kako profesionalniuh novinara, tako i policajaca, tužilaca, sudija.
Kako je nemoguće zamisliti premijera u takvoj ulozi, ostaje - promjena vlasti. Da ironije bude veća, premijer kaže kako opozicija i nezavisni mediji izmišljaju afere kako bi „osujetili dobar tempo crnogorskog integracionog razvoja“! Obrnuto je. On je najveća kočnica promjena i razvoja društva.
On je državu sveo na privatni posjed u kome odlučuje i o ministrima, i o partnerima u privatizaciji, i o društvenim resursima, i o ekologiji, i o guverneru Centralne banke i o selektoru košarkaške reprezentacije, i o štićenim ličnostima, i o nezaštićenima, o živima i o mrtvima. Tako je radio Gadafi, Sadam, Milošević, pa Asad.
Problem se zove diktatorski autizam. Manifestuje se kroz potpuni gubitak veze sa realnošću. Evo drastičnog primjera - zar neko ko je još „na zemlji“ može i pomisliti da 2013. uveze u Crnu Goru „pošast od čoveka“ Bebu Popovića koga je premijerov prijatelj Viljem Montgomeri, u knjizi Kad ovacije utihnu, opisao kao osobu koja je ubistvu premijera Đinđića i tragediji Srbije dala značajan doprinos, malo manji od Legije!
(Monitor)
Bonus video:
