Vidio sam i bogatijih i uređenijih prostora, ali toliko zgusnute ljepote, koliko na ovih naših 13 hiljada km2, teško da bi se moglo naći. I ne samo ljepote nego i raznih bogatstava da se uz normalan rad može veoma dobro živjeti. Genije je prije nepunih 70 godina, u tri riječi, predložio smjernice razvoja Crne Gore: Turizam, poljoprivreda, energetika (vodni potencijal). Infrastruktura, u civilizovanom društvu, se podrazumijeva. Bješe li to definicija ekološke države? Odistinski!
Bilo je što je bilo, ali ipak je bilo. Prodajom toga što je bilo i sad grickamo sve tanju koru hleba, jedući supstancu. Jedući sami sebe. Prodajemo za džaba, i prostor. Jedinu veličinu koju ne možemo povećati, a jednom izgubljen (prodat ) prostor se ne može, ili teško može, nadoknaditi. Doduše, prije 20–tak godina, u doba nove razvojne filozofije, naumili smo bili da dupliramo obalu, ali ne dadoše ’’zločesti’’ Hrvati. Koliko bi tu samo bilo lokacija i placeva, koliko šansi da se ruši stari i pravi još starije? Hotel ’’Crnu Goru’’ neko ne bi ni primjetio. A, onaj šofer bi postao prorok. Ne povratilo se!
Prostor je, poslije ljudi, najvredniji dio Crne Gore. Njeno i žuto i crno zlato, njena nafta i dijamanti. Njeno nebrojeno blago. Šta sve tu nema, od plavoga mora do zelenoga Žabljaka i bijeloga Durmitora. Mi olako ’’bačamo’’ i Skadarsko jezero, za koje bi mnogi dali bogatstvo, samo da ga imaju. Mi olako “bačamo” polja i ravnice, šume i rijeke, nasleđe i nadanja. Mi “bačamo” sve što se baciti može. Ko onaj što je popišao ukradene kruške koje toga dana nije mogao pojesti.
Do skoro smo prodavali izgrađeno: Elektroprivredu, fiksnu i mobilnu telefoniju, Jugopetrol, KAP, fabrike, hotele... Sve te pare su potrošene u nekorist. Gubitke novih ’’domaćina’’ pokrivamo, a profiti se iznose van zemlje. Stranci investiraju, a mi se zadužujemo. Od nezavisnosti do danas makar jednu milijardu eura ne računajući izdate garancije koje će sigurno država platiti. Ne računajući ni buduće tužbe kojih će sigurno biti.
Sada prodajemo državno zemljište na najatraktivnijim lokacijama Crnogorskog primorja. Prodajemo ga kao ’’šikare’’ i “pašnjake”, bez detaljne urbanističke razrade, bez ikakvih ograničenja, i bez valjane pravne zaštite državnih interesa. Cijena tog zemljišta je neprimjereno mala, višestruko manja od već uobičajene na istom području. Kao da je i to malo za čašćavanje novih zemljoposjednika nego smo novim zakonom izmislili da, ako novi investitori budu gradili luksuzne stanove, kuće i vile, koje će budući kupci tih kuća i vila koristiti za relaksaciju i rekreaciju (čuveni rizorti) biće oslobođeni od plaćanja komunalija, a opština će im dovesti potrebnu infrastrukturu. Valjda džabe. Prevedeno, rizorti su odmarališta za bogate (atracting visitors – atraktivne posjetioce) u kojima će svako biti vlasnik svoje kuće, vile ili rezidencije, a u ta privatna naselja će se moći ući kao u strogo čuvanu vojnu bazu. Potrebna ’’domaća’’ radna snaga će biti sobarice, šišači trave, šetači pasa, a kako čitamo i razni zabavljači bogatih klijenata, ženski, ali i sve traženiji muški. Sve za obraz, a o zadnjici ne bi ni riječi u narodnoj pjesmi. Ima vakta. Prilagođavamo se.
Izgradnjom takvih “rizorta” zarađuje samo onaj koji je skoro za džaba kupio atraktivnu državnu zemlju, o trošku opštine dobio infrastrukturu, organizovao gradnju sa radnom snagom iz okruženja ( jer naše nema ), neprijavljenom i slabo plaćenom a na kraju prodao objekte po cijeni najmanje tri puta većoj od cijene građenja. Prodaja stanova i kuća počinje već ’’u papirima’’ tako da gradnju finansira tuđim novcem. Na 100 hiljada m2 izgrađenih objekata zaradiće 300 miliona eura. Neoporezovanih. Pare su u kešu i na sigurnom. A šta će biti sa “ rizortima” kada se kuće prodaju? Tražiće se operatori. Iz tako skupih objekata nema profita. Znači, neće biti ni zainteresovanih operatora.
Uvedimo samo jedno ograničenje. Izgrađene stanove kuće i vile ne mogu se prodati u narednih pet godina od dobijanja upotrebne dozvole. Garantovano nema gradnje ’’rizorta”. Valjda vam je jasno.
Moguće da je drugačija situacija sa Azerbejdžanom, sve dotle dok i oni ne bi počeli da prodaju kuće i stanove ’’na parče’’, odnosno dok turističko naselje bude funkcionisalo kao cjelina. Za nadati se da će ostati tako jer je nosilac posla državna firma. Azerbejdžan (a ko je znao i da postoji prije 10 godina) ima naftu, ali kao i svaka ozbiljna država koja ima strategiju održivosti i razvoja zna da su rezerve nafte ograničene i da se treba pripremiti za dane kada se bude koristila neka druga energija. Zato ulažu u prostor i turizam. Mijenjaće se način sticanja bogatstva, ali bogatih je uvijek bilo i biće. A oni žele da se luksuzno odmaraju i provode. Za sada to ne mogu na drugim planetama, a na ovoj Crna Gora je najljepša. A mi baš požurili da je potrošimo, da je za sitne pare prodamo drugima. Da bude tuđa nafaka.
Pogledajte gospodo odlučivači kako je gradonačelnik Tuzle, gradsku rentu koju nije htio da pokloni (ili podijeli sa) ’’mangupima u svojim redovima’’, pretvorio u mali raj za sve stanovnike svoga grada.
Mi, u Crnoj Gori arčimo sve kao da je sjutra sudnji dan. Odredili smo da je dan ’’D’’ onda kada Skupština bude odlučivala o rebalansu budžeta. Govoreći nedavno na tu temu premijer je izrekao veoma grube ocjene o političkoj nekompetentnosti i diktatorstvu Skupštine Crne Gore, te da je odbijanje rebalansa odluka o gašenju KAP-a. Može mu biti. A može mu biti zato što Skupština Crne Gore, grubo kršeći Ustav iz 2007. godine, nije donijela plan razvoja Crne Gore ( kojeg je dužna da predloži Vlada), nije raspisivala javne zajmove i odlučivala o zaduživanju Crne Gore, i nije odlučivala o raspolaganju državnom imovinom iznad vrijednosti određenim zakonom. Plan razvoja nije donijet ni poslije šest godina od donošenja Ustava, a odluke o raspisivanju javnih zajmova i zaduživanju, kao i o raspolaganju državnom imovinom ( koliko znam, bez ograničenja) donosila je Vlada. A ispade ’’diktatura Skupštine’’. Neće biti.
Hoće li ’’pasti Vlada’’, ili će se ’’zakrpiti’’ kakva parlamentarna većina da podrži ovu Vladu, ili će se napraviti kakav ’’truli’’ kompromis, manje je bitno. Najbitnije je da se shvati da je ovakva ekonomska politika najpreči put u sunovrat Crne Gore. Rebalans buždeta se može donijeti i u decembru kada stvari budu jasnije, a na prvoj narednoj sjednici Skupštine Crne Gore treba donijeti sljedeće zaključke:
1. Skupština će preispitati sve odluke o zaduženju, odluke o izdatim garancijama i odluke o raspolaganju državnom imovinom iznad vrijednosti određenih zakonom, koje je Vlada donijela poslije stupanja na snagu Ustava Crne Gore iz 2007. godine;
2. Zadužuje se Vlada Crne Gore da u roku od tri mjeseca predloži plan razvoja Crne Gore;
3. Ukoliko Vlada Crne Gore u roku od tri mjeseca ne predloži plan razvoja Crne Gore, ili predloženi plan razvoja Skupština Crne Gore ne usvoji, Vladi prestaje mandat i raspisuju se prevremeni parlamentarni izbori ;
4. Do donošenja plana razvoja, ni Skupština Crne Gore ni Vlada ne mogu donositi odluke o investiranju, odluke o zaduženju i odluke o prodaji imovine pojedinačne vrijednosti veće od pet miliona eura.
Bonus video:
