U jednoj od svojih pjesama, Nikola Pejaković Kolja šalje jasnu poruku tako što samo jednom riječju markira čitav jedan period naše istorije: „I kad sve ovo prođe / kad sve na svoje mesto dođe / ti ćeš doći čista, doćeš vesela / mahaćeš iz taksija / ići ćemo ulicama, smejati se dečacima / svratićemo do stana / svratićemo do Maršala Birjuzova / bivša Kosmajska“.
Nikola Pejaković je namjerno konstantno banalan, dok iz njegove jednostavnosti uvijek proizilaze precizne slike naše stvarnosti. Svaki slom vlasti kod nas ostavlja u govoru ponešto „bivše“.
Film „Bulevar revolucije“ govori o tome koliko je puta Bulevar Kralja Aleksandra promijenio ime. Nikola Pejaković je promjenu naziva ulica koje su nosile imena ruskih generala – oslobodilaca Beograda uspio da opiše jednim stihom. Čest je slučaj da maršale i generale zamijene carevi i kraljice. Mijenjanje naziva ulica može se naći čak i u naslovu pjesme „Ulica sumnjivog heroja“ Generacije 5.
Olako su mnogi prozvani herojima, čak i oni koji su bili ništa drugo do seoski špijuni i banditi, što je naravno umanjilo važnost istinskih heroja. U igri imenovanja, mi smo otišli najdalje.
Spojili smo megalomaniju i poltronstvo. Možda smo strahovali da nas ostalih pet glavnih gradova ne preduhitre, pa smo glavnom gradu promijenili ime u Titograd. Toliko smo željeli da se dodvorimo novom gazdi Jugoslavije da smo možda (pod)svjesno priželjkivali i totalitarizam. Ako postoji Staljingrad, zašto i mi ne bismo imali Titograd?
Vjerovatno je Tita bilo baš briga što još jedan grad u nizu nosi njegovo ime, pa makar to bio i glavni grad. Vjerovatno ga je taj čin tangirao isto koliko je i već pokojnom Lenjinu bilo drago što u Podgorici postoji bulevar sa njegovim imenom. Titograd je u međuvremenu obilježio generacije rođene između 1945. i 1990. To ime je postalo simbol nostalgije za gradskim duhom koji se često prenaglašava.
Mnogim podgoričkim taksistima lakše je reći „bivši Bulevar Lenjina“ ili „bivša Moše Pijade“ negoli „Ivana Crnojevića“ i „Svetog Petra Cetinjskog“. Uspjeli smo da Lenjina zamijenimo svecem.
To i nije zapanjujuće imajući u vidu da našom državom vladaju kapitalisti koji su se izlegli kao petlići komunističke partije, da bi kasnije doživjeli preporod, odnosno vaskrsenje. Takva moć svojstvena je svecima. Stvorena je nova klasa koja državnu kasu doživljava kao privatno vlasništvo.
Milovan Đilas je stradao zbog pisanja o sličnom srljanju poslijeratne klase. Uvijek sam smatrao da je Đilas bio toliko mudar pa je predvidio i predosjetio čistke i iskoristio trenutak da spasi sebe upravo pisanjem.
Možda je za njega zatvor bio izlaz i spas od nekog većeg zla. Od dvanaest godina koliko je robijao, osam zima je proveo u ćeliji koja jedina u cijelom zatvoru nije imala grijanje. To ga nije spriječilo da piše i da u teškim uslovima prevede Miltonov „Izgubljeni raj“.
Iako je bio jedan od glavnih ljudi u državi, Đilas je kritikovao vlast i zalagao se za demokratske reforme. Imajući u vidu da je bio Crnogorac, iz današnje perspektive to djeluje nemoguće. Opominjao je vlast zbog zauzimanja vila na Dedinju i Senjaku i tvrdio da je vlast skrenula sa pravog puta. To mu drugovi iz partije nisu oprostili.
Najviše su ga kamenovali Crnogorci. Đilasove knjige su se u Americi štampale u milionskim tiražima. U knjizi Tamare Nikčević "Goli otoci Jova Kapičića“ može se naći interesantnih pojedinosti. Na pitanje autorke kako je reagovao kada je pročitao Đilasov sporni tekst u novinama, Kapičić odgovara da je bio zapanjen i da ga je odmah proslijedio ženi da pročita.
Nakon toga ga je pozvao telefonom Aleksandar Ranković i pitao ga da li je čitao tekst. Kapičić se majstorski izvukao: „Nisam druže“ – rekao sam za svaki slučaj – „ali ga je pročitala moja žena“. Na Rankovićevo potpitanje Kapičić je odgovorio da njegova žena nije baš zadovoljna onim što je pročitala. Takav odgovor godio je Rankoviću.
Tako je Đilas pušten niz vodu. Na svu sreću, Đilas se pokazao kao dobar plivač. Jedna ulica u Amsterdamu odnedavno nosi ime Milovana Đilasa. Orvelovski rečeno, od svih slobodnih gradova u Evropi, Amsterdam je najslobodniji. Šta je to Đilas učinio za Amsterdam i čime ih je zadužio? Jednostavno – borio se za bolji svijet. Pitam se šta bi Đilas kao autor „Anatomije jednog morala“ pisao o današnjoj Crnoj Gori. Inspiracije za nastavak mu ne bi falilo: KAP (KAT), Moldavka, Jami, rat za mir, Zavala, Snimak, autoput, kultura, 13. jul.
Milovan Đilas u Crnoj Gori nema ulicu. Istina, možda mi to nismo ni zaslužili. Možda je tajna u odgovoru Jova Kapičića na pitanje zašto niko od Crnogoraca nije stao u Đilasovu odbranu i kako to da su heroji sa Neretve i Sutjeske postali kukavice. „Nije to bilo samo pitanje hrabrosti. Crnogorci su hrabri, ne daju na sebe, ali nikada, nikada ne idu protiv vlasti. To je tako...“.
Bonus video:
