Kada sam prvi put čula za zakon o zabrani „homoseksualne propagande“, bilo mi je smiješno. Čudno. Posljednji put kada je neko upotrijebio te riječi, mislim da sam bila mala, a moja djevojka se još nije bila ni rodila. Šta god da su mislili kada su usvojili zakon protiv „homoseksualne propagande“ u malim gradovima poput Rjazanja i Kostrome, to nije moglo imati nikakve veze sa realnošću, sa mnom ili sa sadašnjošću. To je bilo prije nešto manje od dvije godine.
Ono što me je probudilo je poruka prijatelja na Fejsbuku: „Brine me kako bi ovo moglo uticati na tebe i ostale LGBT osobe sa porodicama.”
To je bilo dovoljno da mi proradi mašta. Šta god da su podrazumijevali pod „homoseksualnom propagandom“, vjerovatno sam to činila. Imala sam dvoje djece i treće na putu (moja djevojka je bila trudna), što je značilo da sam to vjerovatno radila pred maloljetnicima. A to, opet, znači da bi se ti zakoni mogli primijeniti na mene. Prvo bi me uvukli u administrativne prekršaje i kaznili, a onda bi se, neminovno, umiješale socijalne službe. To je bilo dovoljno da me natjera da pročitam zakon, koji je do sada usvojen u oko 10 gradova i bio na putu da postane zakon u Sankt Peterburgu, drugom po veličini gradu u zemlji. Evo šta sam pročitala: homoseksualna propaganda je definisana kao „smišljeno i nekontrolisano širenje informacija koje mogu da nanesu štetu duhovnom ili fizičkom zdravlju maloljetnika, uključujući formiranje pogrešnog utiska o socijalnoj jednakosti tradicionalnih i netradicionalnih bračnih odnosa“.
Rusija ima mnogo loše napisanih zakona i propisa koji su u suprotnosti sa njenim ustavom, ali ovaj je bio drugačiji. Kao i drugi savremeni zakoni, tako je nejasno sročen da podstiče korupciju i iznudu (kazne za „homoseksualnu propagandu“ su drakonske), i selektivnu primjenu čini neizbježnom. Ali je takođe uradio nešto što nikada ranije nije urađeno u ruskom zakonu: u njemu stoji da su LGBT osobe građani drugog reda. Razmislite o tome: insistiranje na socijalnoj jednakosti je krivično djelo.
Sankt Peterburg je donio ovaj zakon u martu 2012. Više mi nije bilo smiješno. Zapravo sam zanijemila kada sam nedavno vidjela vijest da je nacrt zakona predložen na federalnom nivou. Moja devojka je nedavno dobila bebu i to je, između ostalog, značilo da moramo prodati naše male automobile i kupiti nešto gdje možemo smjestiti troje dece i kolica. Upitala sam je:
„Hoćemo li da radimo ovo ili bi samo trebalo da napustimo zemlju?“ Odlučili smo da to radimo. Mi smo borci, a ne gubitnici.
Zato sam pokrenula kampanju ružičasti trougao. Otišla sam na TVRain, nezavisnu televiziju koja se emituje preko interneta i satelita i snimila segment koji prikazuje slike moje porodice i objašnjava kako bi prema novom zakonu bio zločin reći da je moja porodica ravnopravna sa drugim porodicama. Objasnila sam istoriju ružičastog trougla. Pozvala sam ljude koji ne žele da vide fašizam u Rusiji da stave ružičasti trougao.
Iako sam se uvijek javno deklarisala, nikada nisam učinila ono šta sam uradila tada - govorila o mojoj porodici i tražila da na mene gledaju prvo kao na lezbijku, pa tek onda kao na novinarku. Izgledalo je da odlično funkcioniše. Ljudi su mi pisali i prilazili mi na ulici. Bila sam odštampala 6.000 ružičastih trouglova i većine sam se oslobodila za nekoliko nedjelja.
Javno vijeće, vanparlamentarno tijelo koje je formirao Kremlj, zakazalo je raspravu o novom zakonu. Svjedočila sam, kao i nekoliko aktivista za ljudska prava koje poštujem. Predsjedavajući je pročitao nacrt rezolucije. Takođe sam privatno dobila uvjeravanja visoko pozicioniranih zvaničnika, koji su bili prisutni, da zakon nikada neće doći do parlamenta.
To je bilo prije godinu. Rezolucija javnog vijeća nikad nije usvojena. U januaru 2013, Duma je usvojila nacrt zakona u prvom čitanju. Demonstranti koji su došli do zgrade parlamenta tog dana bili su pretučeni. U Rusiji je i ranije bilo nasilja protiv homoseksualaca, naročito kada je grupa aktivista pokušala da održi gej prajd slavlje u Moskvi, ali nikada ovakvog: brutalno prebijanje usred bijela dana naočigled policije – koja je na kraju privela demonstrante, a ne napadače.
Jedan od mojih najbližih prijatelja je učestvovao u protestu ispred Dume tog dana. Sjutradan je ostao bez posla nastavnika biologije u jednoj od boljih gradskih škola. Na kraju je vraćen nakon javnog negodovanja – može se reći da je najpoznatiji nastavnik u gradu, koji ima svoje TV i radio emisije - ali sam znala jedno: da je bio homoseksualac umjesto heteroseksualni saveznik, nikad više ne bi predavao u tom gradu. A otprilike u isto vrijeme, sud grada Moskve je zabranio gej parade za narednih 100 godina.
U martu je poslanik iz Sankt Peterburga koji je postao portparol zakona, počeo da pominje mene i moju „izopačenu“ porodicu u svojim intervjuima. Kontaktirala sam advokata za usvajanje i pitala imam li razloga za brigu da će socijalne službe krenuti na moju porodicu i pokušati da odvoje mog najstarijeg sina, kojeg sam usvojila 2000. Advokat mi je odgovorio da naučim sina da bježi ako mu priđu nepoznate osobe i zaključio: „Odgovor na tvoje pitanje je na aerodromu.
“U junu je nacrt o „homoseksualnoj propagandi“ postao federalni zakon. Duma je donijela zabranu usvajanja od strane istopolnih parova i samaca iz država u kojima je istopolni brak legalan. Šef parlamentarnog odbora za porodice je obećao da će stvoriti mehanizam za odvajanje djece od istopolnih porodica.
Dvije stvari su mi se desile istog mjeseca: pretučena sam ispred parlamenta prvi put i shvatila da u svim mojim interakcijama, uključujući i one profesionalne, više ne osjećam da me doživljavaju prvo kao novinarku: Ja sam sada osoba sa ružičastim trouglom. Moja porodica se seli u Njujork. Imamo novac i dokumenata pomoću kojih ćemo to izvesti relativno lako - za razliku od hiljada drugih LGBT porodica i pojedinaca u Rusiji.
Bonus video:
