Diplome

Zanimljivo je da se vlade u našem veselom regionu prvo populistički pokušavaju obračunati sa komšijama, dobro se čuvajući da ne krenu u mjerenje kvaliteta vlastitog obrazovanja i rangiranja sopstvenih visokoškolskih institucija.

Problem traje gotovo godinu dana, a naše institucije se još nisu osokolile da zaštite pravo naših građana da nostrifikuju svoje pravničke diplome u Srbiji. Iako iz Srbije objašnjavaju da se ova mjera ne odnosi samo na Crnu Goru, već se navodno tiče svih čije su osnovne studije prema Bolonji trajale tri godine, može se nagađati i da li sve ima neke „tajne veze“ sada sa crnogorskim članstvom i obavezama u NATO-u. Uostalom, ovakva odluka je samo instutucionalizovala višegodišnje zahtjeve i peticiju za ukidanje povlastica crnogorskim studentima u Srbiji.

Na drugoj strani, činjenica da crnogorska Vlada i institucije mudro ćute šalje nekoliko poruka građanima. Prva je da naše diplome zaista nisu kredibilne i da Država ne može stati iza njihovog kvaliteta. To je čak prilično razumljivo za zemlju u kojoj se autonomija univerziteta uporno narušava, a studenti ćute i trpe. Druga poruka je da su diplome samo formalna kvalifikacija potrebna za „legalizaciju“ posla, uglavnom u državnom sektoru, koji se stiče preko veze. I to je lako potkrijepiti brojnim ispitivanjima stavova i neposrednih iskustava građana. Treća poruka je priznanje da naši građani u susjednoj Srbiji i regionu kupuju diplome, za kojima očito postoji potreba.

Možda je ova treću poruku i najlakše dokazati. Naime, među inostranim diplomama koje se kod nas nostrifikuju, blizu polovine donose građani koji su srednju školu završili prije dvadeset i više godina. Dominiraju pravnici, ekonomisti i menadžeri, a najviše diploma stiže sa fakulteta sumnjivog kvaliteta ili bez licenci. Novim visokoškolcima je često zajedničko i to što su zaposleni u golemoj državnoj i lokalnim administracijama u kojima potom napreduju ili čuvaju poziciju.

Lošu „poruku“ je poslala i Srbija, potvrđujući da je Lisabonsku konvenciju o priznavanju kvalifikacija potpisala bez namjere da je sprovode. Kada se ima u vidu nesrazmjera u broju stanovnika i potencijalnih „gastarbajtera“, ova mjera djeluje kao klasičan populistički pokušaj da se problem nezaposlenosti adresira tamo gdje suštinski ne pripada. Riječ je, navodno, o zaštiti srpskih pravnika pred najezdama crnogorskih. Pri tom u Srbiji na nostrifikaciju čeka oko dvjesta naših diploma, dok Crna Gora godišnje nostrifikuje dvije hiljade, najviše iz Srbije.

Što god bilo u pitanju, jeftino politikantstvo, populizam ili inat, stvari su suštinski komične. Naime, kriza visokog obrazovanja je zahvatila sve bivše članice zajedničke države (izuzetak je ipak Slovenija). Svuda se javila hipertrofija diploma i poplava fakulteta sumnjivog kvaliteta. Sve zemlje bilježe skandale vezane za plagijarizam, često i među ljudima koji zauzimaju visoke društvene i političke položaje. Sada se iz vlastitog „brloga“ sa gnušanjem gleda onaj iz okruženja.

Jasno je da ključ problema nije to što diploma dolazi iz određene države. Kada je Srbija u pitanju, možda i nije svejedno ako je stečena na državnom univerzitetu (barem zbog njegove duge tradicije i preostalih kadrova) ili na nelicenciranom novopazarskom univerzitetu iz iste države. Ali, i u Srbiji, iz istih razloga kao i kod nas, potrebne su diplome sa sumnjivih fakulteta. I tamo se nesmetano širi hobotnica državne administracije, a ključne pozicije se pokrivaju partijskim vojnicima, mahom bez obrazovanja. Sličnih pojava ima i u Hrvatskoj i u BiH entitetitima.

Zanimljivo je da se vlade u našem veselom regionu prvo populistički pokušavaju obračunati sa komšijama, dobro se čuvajući da ne krenu u mjerenje kvaliteta vlastitog obrazovanja i rangiranja sopstvenih visokoškolskih institucija. Još manje je spremnosti da se region ujedini oko kvaliteta visokog obrazovanja i razmjene studenata. Tako i samo obrazovanje ulazi u moćnu sjenku populizma. Prvi znak je bio gubljenje njegovog sekularnog karaktera, pa je Darvin odavno persona non grata u nastavi biologije. Uz izuzetak Slovenije i Crne Gore, svuda je uvedena vjeronauka. Obnavljaju se i jačaju vjerski, nacionalni i jezički „šavovi“ među mladima. Čak i već pomenuti renomirani beogradski Pravni fakultet slavi krsnu slavu Krstovdan, u hrvatskim učionicama su na zidu krstovi, a u Crnoj Gori se medresa tumači kao potvrda „savremenog obrazovnog sistema“.

Tako se region „krčka“ u davnašnjoj čorbi podjela i političke trgovine, a mladi mudro koriste sve mogućnosti koje im se pružaju. Ljudi iz dijaspore u svim državama imaju prednost i povlastice. Dovoljno je da naši u Srbiji kažu da se pripadnici srpske nacionalne manjine i da dobiju pravo na besplatno školovanje (što im ne smeta da kada se vrate postanu žestoki Crnogorci). Isto to rade studenti iz Srbije kada se u Bugarskoj izjasne da imaju bugarsko porijeklo. Ipak, „grijeh“ mladih je neuporedivo manji od onog kada države mirno gledaju poplavu kupljenih diploma, i plagijate ministara, policijskih šefova ili gradonačelnika.

Zato se ne treba zgražavati ni zbog aktuelne poplave diploma Luča. Zbog čega bi nastavnici u osnovnim i srednjim školama „glumili strogoću“ i bili korifeji meritornosti kad se i onako sve s vrha razobručilo. Istina, možda nas naredne godine sačeka problem da nam u regionu neće nostrifikovati ni diplome iz osnovnih i srednjih škola. Ali, mi smo lideri u trpljenju pa ćemo i to izdržati.