Egipat i Tajland imaju malo zajedničkog, osim jedne stvari. U obje države, u različito vrijeme, obrazovani ljudi koji se ponose time što su demokrate, na kraju su aplaudirali vojnim udarima protiv izabranih vlada. Oni su se opirali represivnim vojnim režimima puno godina. Međutim, na Tajlandu 2006, kao i u Egiptu prošlog mjeseca, bili su srećni što su njihovi politički lideri zbačeni silom.
Ova kontradiktornost nije bez razloga. Izabrani lideri u obje države, Taksim Šinavatra na Tajlandu i Muhamed Morsi u Egiptu, bili su dobri primjeri neliberalnih demokrata: bili su skloni da svoj izborni uspjeh tumače kao mandat za manipulisanje ustavnim normama i da se ponašaju kao autokrate.
Oni nisu sami u ovom smislu. Oni zapravo predstavljaju tipične lidere u državama sa malo ili nimalo istorije demokratskog vladanja. Premijer Turske Redžet Tajip Erdogan je u istom taboru. A da je liderima alžirskog Islamskog fronta spasa (FIS) dozvoljeno da preuzmu vlast 1991, nakon njihovog prvobitnog uspjeha na demokratskim izborima, oni bi gotovo sigurno bili neliberalni vladari. (umjesto toga, oni su pogaženi vojnim pučem prije održavanja drugog kruga izbora, što je izazvalo brutalni osmogodišnji građanski rat u kojem je poginulo oko 200.000 ljudi).
Period nakon puča 2006. na Tajlandu nije bio tako krvav. Međutim, i dalje postoji ogorčenost među Šinavatrinim pristalicama - čak i sada kada je njegova sestra Jingluk premijerka. Ulično nasilje je stalna prijetnja. Samo krhki i oboljeli 85-godišnji kralj Bumibol Aduljadej i dalje funkcioniše kao simbol nacionalne kohezije. Bez njega, sukobi između ruralne sirotinje i urbanih elita mogli bi ubrzo ponovo buknuti. Ovo ne sluti na dobro za tajlandsku demokratiju. Još jedna vojna intervencija je posljednje što je potrebno ovoj zemlji.
U Egiptu, situacija djeluje daleko gore. Lider vojnog puča, general Abdul - Fatah Al Sisi je obećao da će se maksimalnom silom suprotstaviti Morsijevom Muslimanskom bratstvu. U dva odvojena incidenta u julu, bezbjednosne snage su otvorile vatru na pristalice Bratstva koje su mirno protestovale protiv Morsijevog zbacivanja i hapšenja, ubivši skoro 200 ljudi.
Jedinice tajne policije koje su bile aktivne za vrijeme bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka (poznate po čestoj upotrebi torture) ponovo se uspostavljaju, prvi put od revolucije 2011. Ništa od ovoga nije ni demokratsko ni liberalno. Ipak, mnogi Egipćani, uključujući neke aktiviste za ljudska prava, su prihvatili ovakvo stanje.
Jedan čovjek, kojeg su okrutno gazili pripadnici oružanih snaga na trgu Tahrir 2011, sada tvrdi da bi egipatski narod trebalo da stane uz vojsku, a da bi lidere muslimanske braće trebalo uhapsiti. Jedna istaknuta demokratska aktivistkinja, Esra Abdel Fatah, okarakterisala je Morsijevu stranku kao bandu terorista koji imaju podršku spolja.
Vojno rukovodstvo govori isto: specijalne mjere, maksimalna sila i obnovljene bezbjednosne jedinice je ono što je potrebno za „borbu protiv terorizma“.
Neki strani komentatori su bili jednako u zabludi kao i Egipćani koji podržavaju puč. Jedan poznati holandski romanopisac dao je prilično tipičan odgovor, rekavši da ga nije puno briga šta se desilo Morsijevim pristalicama jer su oni ionako „islamofašisti“. A strane vlade, uključujući SAD, zatvaraju oči. Administracija predsjednika Baraka Obame odbija da ono što se desilo opiše kao puč. Američki državni sekretar Džon Keri je čak ustvrdio da vojska „ponovo uspostavlja demokratiju“.
Nema sumnje da je Morsijeva vlada bila neiskusna, često nekompetentna i da je pokazala malo interesovanja da čuje stavove ljudi koji nisu njene pristalice, koje su često bile daleko od liberalnih. Međutim, Morsijevi ljudi nisu teroristi koji imaju podršku iz inostranstva. Niti je Morsi bio egipatska verzija iranskog ajatolaha Ruholaha Homeinija.
Izbori koji su doveli Morsija na vlast prvi put su dali vlast milionima ljudi, od kojih su mnogi siromašni, neobrazovani i religiozni. Oni možda nisu bili tako dobre demokrate ili posebno tolerantni prema drugačijem mišljenju. Mnogi od njih su imali stav, na primjer o ulozi žena, o seksu, o mjestu islama u javnom životu, koji je sekularnim liberalima odvratan. Međutim, ućutkivanje ovog naroda silom i nazivanje teroristima koji imaju stranu pomoć, može imati samo jedan rezultat: još više nasilja.
Ako se ne poštuju ishodi demokratskih izbora, narod će tražiti druga sredstva da se čuje njegov glas. Morsijeve autokratske sklonosti su možda nanijele štetu demokratiji; njegovo svrgavanje pučem zadalo joj je smrtonosni udarac.
Kako premositi jaz u razvijenim zemljama između sekularne, manje ili više urbane elite i ruralne sirotinje je staro pitanje. Jedno rješenje je da se nametne sekularna modernizacija represije nad sirotinjom i njihovim religioznim organizacijama. Egipat je već pretrpio surovu vladavinu sekularnih policijskih država, i ljevice i desnice. Drugo rješenje je da se da šansa demokratiji.
To nije izvodljivo bez omogućavanja nekog oblika vjerskog izražavanja u javnom životu. Nijedna demokratija na Bliskom istoku koja ne uzima u obzir islam neće funkcionisati. Međutim, bez slobode izražavanja drugih stavova i vjerovanja, demokratija će ostati neliberalna. Islamističke partije će ovo teško prihvatiti. Mnogi islamisti možda više vole neliberalnu demokratiju ali liberali koji istinski žele demokratiju moraju prihvatiti da i islamistima pripada politička uloga. Alternativa je povratak u neliberalnu autokratiju. Aplaudiranje vojnom udaru protiv Morsija čini ovo još vjerovatnijim ishodom.
Copyright: Project Syndicate 2013.
Bonus video:
