U Crnoj Gori je počinjeno pet ratnih zločina tokom devedesetih o kojima se ne govori, ne piše, ne sluša, ne uči, ne razmišlja, ne poštuje, ne želi da se sjeća, ne razgovara, ne saosjeća sa žrtvama, ne zahtijeva odgovornost... Mladić od dvadeset i šest godina pitao me je što se tačno dogodilo na mjestima gdje su aktivistkinje ANIME četvrti put postavile znak sjećanja na žrtve i opomenule javnost da kasni u osudi naših vlastodržaca, da zaboravlja žrtve, da devastira mjesta gdje su stradali, da krije inspiratore i počinioce koji su zločin učinili, pa ih sve ove godine nasilnim zaboravom kriju.
Povremeno uznemire javnost i vlast nevladine organizacije o sudbini inicijativa da država prizna zločin, obilježi mjesta gdje su žrtve stradale i utvrdi valjanu odgovornost svih aktera zločina. Politička sudbina inicijativa ili procesa da se utvrde činjenice i odgovornost a mjesta zločina obilježe, kako bi mogli da ih situiramo u naše živote, da nas to znanje mijenja, da vrši pritisak na naše stavove, sterotipe, predrasude, fiksiranu projekciju neprijatelja koji nam je za sve kriv i na kojeg dižemo ruku samo zato što je drugačiji, obično završi u fijokama. Potreba da se istina sazna važna je zbog žrtava ali, u prvom redu, zbog nas samih, kako se ne bismo dijelili po nacionalnim i svekolikim šavovima i kako bismo podvukli crtu traumama i bolima za učinjeno kroz istoriju u besudnoj zemlji, kako bi smo preskočili zadate ograde i granice i mogli da živimo oljuđeni među svojima. Konačno, da postanom mjesta mogućeg početka jedne drugačije ljudske i političke priče koja se ne suprostavlja razumu i znanju. Drugo, zbog mladosti koja prelazi granice - ne samo državne - kako bi bez stida mogla da ustane i da kaže sa kojeg prostora Balkana dolazi, koja se ne bi plašila ili izazivala čudo na bilo kojem mjestu u svijetu koje očekuje da se naše bitke zameću i među mladim generacijama. Taj miris dima, baruta i krvi, ta istina o učinjenom našoj djeci nije prepoznatljiva i prijeti da ih uvede u rat sa drugima u kojem će oni biti žrtvovani, kao što su naše generacije i naše vrijeme nepovratno spakovani u bagaž balkanske klanice gdje smo se izgubili.
Utvrđena odgovornost i činjenice - odgovornost vlasti, tvoraca rata, institucija države koje su bile uključene u zločine, nas samih koji smo doprinijeli ili smo propustili da učinimo nephodno da se zločini spriječe - postala bi moguće polje komunikativnosti sa drugima i različitima, ali i sa našom ličnom i kolektivnom ljudskom i političkom pričom. Ja vjerujem u to. Idemo redom od imenovanja zločina: 1992. godine najveći broj muškaraca muslimanske vjeroispovijesti odveden je u smrt iz Centra bezbjednosti Herceg Novi. Bivša opštinska vlast je odbila inicijativu NVO koje afirmišu proces suočavanja sa prošlošću, zahtjev da se mjesto zločina obilježi. Opštinska vlast je reagovala komentarom da bi to uznemirilo građane/ke Herceg Novog. Naravno da bi inicijativa uznemirila ono ljudsko u nama. Tako to i biva kada se prisjetimo da smo dio zločina i da su u naše ime ljudi stradali. Kome je lako da se suoči sa sobom kao zlikovcem. Morinj 1992/3, mjesto gdje je JNA formirala logor za hrvatske zarobljenike pretežno iz Konavala, dojučerašnje komšije i prijatelje. Pokrenuta istraga u nekoliko navrata je zbog navodnog nemanja dokaza završila oslobađajućim presudama; međutim, do kraja procesa su neke kazne - iako nedovoljne - izrečene. Nalogodavci, inspiratori zločina i rata ostali su van odgovornosti. Država pokazuje da ne zna da je priznala zločin, ali je neke odštete platila.
Od južnih krajeva Crne Gore put nas je vodio do sjevera dok smo uz put uz prirodu od koje zastaje dah, razgovarale o izgubljenom vremenu, o snazi političke odluke da se sve zaboravi, plagira, zatre i nepomene, strahu koji se pušta kako se pitanja odgovornosti za učinjene zločine ne bi postavila - što sa zvaničnom politikom koja u kontinuitetu dozvoljava da mjesta zločina postaju mjesta nacionalnih trauma, a ne mjesta utvrđene odgovornosti prije svega radi žrtava, a onda i nas samih. Pominjem dva mjesta zločina gdje državna odgovornost izostala, nisu izostaju nacionalni diskursi. Radi se o Kaluđerskom Lazu 1999. godine, gdje su stradali civili albanske nacionalnosti i na kojem smo zatekle nacionalnu zastavu Albanije, i Murinu 1999. godine, gdje su u NATO bombardovanju stradali civili kojima je spomen obilježje podigla Vlada Srbije. Upravo izostanak politike države Crne Gore, na čijoj su teritoriji u prvom slučaju od naših snaga stradali oni koji su tražili pomoć, do žrtvovanja sopstvenih civila u NATO napadu, kada su izostali znaci upozorenja da će biti dejstava iz vazduha. Izostajanje odgovornosti, a samim tim i preuzimanja obaveze obilježavanja mjesta zločina, postaju izvor budućeg sukoba, mjesto osvete u određenom društveno-istorijskom kontekstu, mjesto razdora i razlaza kojeg obostrana bol koju ljudi osjećaju u svim zajednicama ne liječi, već pojačava do nove krvi.
Peti zločin je zločin prema građanima/kama Bukovice 1992/3. godine, kod Pljevalja. Optuženi se terete za zlostavljanje, prouzrokovanje patnje, ugrožavanje tjelesnog integriteta, mjera zastrašivanja i stvaranja psihoze za prinudno iseljenje iz sela u Bukovicu. Nisu se vratili u Bukovicu istjerani, nije se postavilo obilježje žrtvama. Dojučerašnje komšije same su se spasile od nas. Na mjestima ubistava porodica povremeno u tišini oćute. Nijem kamen, nijeme porodice, nijemi svjedoci. Od pomena do pomena.
Iskustvo sa crnogorskim pravosuđem žrtava koje traže suočavanje sa zločinima jeste da su njihovi gubici negirani poricanjem da se zločini nisu dogodili, kroz pokrenute istrage koje su završavale bez materijalnigh dokaza, kroz optužbe koje su padale na sudovima kroz atmosferu linča prema porodicama oštećenih koje su pred sudnicama čekale pravdu, procesi su usporavani ili zaustavljani uz obrazloženje da nema dovoljno dokaza. U pojedinim slučajevima utvrđena je krivična odgovornost, ali su kazne niske. Ono što nije doživjelo presudu jeste politika koja je vođena u tom period a zbog koje je bilo moguće izvršiti zločine. Tako institucije države imitiraju da nešto rade na politikama rata sa kojima do danas nije došlo do diskontinuiteta. Neki su ljudi dobili odštete, ali vlast do današnjeg dana odbija da prizna da je njena politika zapravo bila ratna, da je kao takva i ostala. Država i njena vlast neće da se sjeća. Hoće da zaborave, hoće da retuširaju, hoće da devastira. Povremeno se podiči i svojim mirovnjačkim angažmanom pred svjedocima koji pamte. Svjedoci opet nijemo glasaju.
A mi? Šta smo uradili mi? Kako danas odgovaramo na to pitanje što sada? Što sada poslije sukoba, tolikih žrtava i godina u kojem je njihova istina sve dalje od pravde? Što sada i ima li alternative dominantnom diskursu zaboravljanja i falsifikovanja od strane vlasti? Velika većina nas je propustila da o zločinima govorimo naglas, u svojoj kući, u porodici, u školi, na ulici, u komšiluku, na svakom mjestu, da pređemo granice mogućeg i nemogućeg. Za preći granicu treba odluka da zaštitimo druge od nas.
Nijemi posmatrači, nijema teritorija, praznina u toj tišini i miru na obrobncima Crne Gore kroz koje smo prošli. Rad ne uznemirava bogat sjever Crnu Goru kojem nedostaje planska osmišljena politika ljudskog rada. Velika većina teritorije pripada i dalje politici divlje ljepote i reklamama. Ljepota prirode recipročna je strahoti zločina nad nevinim. Kada se dođe naspram planine Hajle, izgubi se svaka riječ. Djeluje nepremostivo, zaustavljeno i čvrsto. I pamti kao što pamte svi obronci i vrhovi planina koje ova zemlja ima. U toj dubokoj tišini čuju se glasovi žrtava koje čekaju našu solidarnost i odgovornost. Pa da krenemo od nule.
Bonus video:
