Odgovor na tekst "Trebalo je naći žrtvu", autora Blagote Erakovića, Vijesti, 31. 07. 2013.
Gospodin Eraković, po običaju, demonstrira krajnje nestandardan odnos prema stvarnosti. Takve osobe su nepodesne za bilo kakvu ozbiljnu priču.
Erakovićeva interpretacija nesumnjivo objašnjava njegovu poziciju. Za sve je kriv Zeković (sa podignuta dva prsta!?), i gle čuda, djevojka sa crnogorskom zastavom. Ta provokacija je uspjela, slavodobitno objavljuje. Otkrio je podmuklog krivca. I, naravno, krivca je prepoznao u – žrtvi. To je ona ogavna logika čaršijskog fašizma. Za nekoga ko tako misli i prirodno je da se nađe tamo gdje se našao Eraković.
Uzgred, da je zaista poštovalac crnogorske zastave bio bi srećan što je vidi na toj djevojci. Zašto Eraković smatra da ta zastava ne pripada i njoj? Možda bi bilo dobro da saopšti uslove kako neko može steći pravo na tu zastavu? Postoji li neka komisija koja to određuje? Da li je i Eraković član te komisije?
No, valja ga razumjeti – Eraković se očito ne snalazi u komplikovanim vremenima... U takvom vaktu čovjek mora pokazati integritet, a našem poznatom reditelju to ne polazi za rukom. Kao što je 1992. potpisao najsramniji uradak u žanru – ono jezivo pismo hrvatskim dramskim umjetnicima, danas se stavlja u ulogu glasnogovornika nasilnika koji su htjeli da linčuju slobodne ljude. Izgleda da on lasno izabere svoju stranu, uvijek.
Očito mu malo treba da se nađe na istoj strani sa razularenom ruljom. Elementarni građanski impuls u umjetnika morao bi biti da se distancira od gomile...
Dok ljudi oko vas viču da nekoga treba ubiti, ne smijete da budete tako mirni i nezainteresovani. Morate osjetiti makar neku vrstu nelagode. O stidu da ne govorimo. To odsustvo nelagode, koje Eraković demonstrira i u svom reagovanju, zapravo sve bjelodano objašnjava.
I, kao što danas, u ležernim interpretacijama (ah, taj nestandardni odnos prema stvarnosti) tvrdi da je devedesetih bio ne samo liberal, već i jedan od osnivača te stranke, ne sumnjam da će za dvadesetak godina gospodin Eraković (bog ga poživio) tvrditi da je bio u povorci kamenovanih, i štitio Zekovića i djevojku sa crnogorskom zastavom... Biće to potresna i uzbudljiva priča.
Gotovo da bi se moglo reći da sve to postaje i šarmantno, na onaj južnjački, uvrnuti način...
Na koncu, Eraković govori nešto i o mom talentu. Žao mi je što mu tu ne mogu uzvratiti...
Što bi rekli braća Hrvati (koje u onom pismu poznati reditelj nazva „bečkim konjušarima“) - bilježim se sa dužnim štovanjem.
Bonus video:
