Iz domaćinsko-roditeljske perspektive rođendani mališana prava su pokora. Nakon što vam kroz stan projuriša desetak ili dvadesetak razdragano smotanih gremlina, duge sate provešćete u skupljanju otpadaka i ribanju podova po kojima su prskale Fante i Cole, a padale torte i kremasti kolači. Kad konačno svoj dom barem djelimično upristojite, izmoždeni i grintavi neizbježno ćete sebi postaviti pitanje: „A što mi je ovo trebalo?“ Onda ćete vidjeti svoga potomka ili potomčicu s osmijehom od uha do uha i shvatiti da je ipak vrijedilo. Dapače, da bi za taj neodoljivi prizor vrijedilo podnijeti i tisuću puta veću inkomodaciju.
Nakon što se razišlo društvo koje je proslavilo petu obljetnicu ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, dojam je zapanjujuće sličan. Na svakom koraku zaplićemo se o girlande i konfete, a podovi su ljepljivi od prolivena pjenušca i vina. No, nema slatkog lica mališana da nam vrati vjeru u razlog fešte. Fakat, što nam je ovo trebalo? Pet godina kasnije čini nam se da je Hrvatska kao pravna osoba ušla u EU samo zato da bi Hrvati kao fizičke osobe mogli tamo ući. Ne treba osobita pamet da bi se shvatilo kako smo temeljito promašili smisao velikog priključenja. Sve zemlje koje su do sada postale članicama krovne europske obitelji u tu su avanturu ulazile s ambicijom da život u njima dostigne bitno višu kvalitetu. Samo mi smo, izgleda, ušli sa željom da život ovdje potpuno iščezne i prelije se na neku drugu, udaljenu adresu.
I u trenucima dok je naša politička elita zajedno s viđenijim facama iz javnoga života saldirala kraj prve EU petoljetke te veselo naviještala početak druge, na kolodvorima od Osijeka naniže u autobuse i vlakove ukrcavale su se stotine nevoljnika koji su shvatili kako - svim političkim proklamacijama i željama unatoč - Europa još nije stigla ovdje niti hoće u nekome doglednom vremenu. Kome je do Europe, nema mu druge nego put pod noge. I taman kad smo pomislili kako u svom tom čemeru postoji barem jedan dobra vijest – toliko nam je, naime, loše da nam ne može biti gore – shvatili smo kako živimo u teškoj zabludi. O da, može, itekako može biti gore. Ako nas je život u Hrvatskoj ičemu podučio, onda je to činjenica da zlo na ovim prostorima nema dna. Jer, čim ga dosegnemo, netko ispod nas prokopa novu etažu.
Kako su, recimo, vladajući naumili odgovoriti preteškom izazovu egzodusa mladih, obrazovanih i radno sposobnih? Paketom mjera koje nasmijavaju kad ne uspavljuju. Neka se mudrica, primjerice, dosjetila kako olakšati surovu svakodnevicu dame i gospode iz javnog sektora, kojima je iscrpljujući uredski ritam uništio libido i joie de vivre. Oni bi se uskoro mogli prešaltati na rad od kuće, što je sa stajališta pronatalitetne politike vrlo zgodno, jer se čeljade kad mu dođe, kad ga, naime, pogodi genitalni svrbež, može dignuti s radnog stola i već u primaćoj sobi konzumirati partnera/icu. Činjenicu da zbrinutim i zaštićenim činovnicima iz javnog sektora ionako ne pada na pamet bježati iz zemlje, famozne stručne službe koje su naškrabale paket mjera nisu uzele u obzir. No, od golog popisa šupljih frazetina koje se podvaljuju kao produktivna rješenja puno je važniji jedan drugi plan što ga Vlada paralelno razvija. Ova garnitura nije prva, a možda neće biti ni zadnja, kojoj je palo na pamet od drugog mirovinskog stupa napraviti fiskalnu samoposlugu, maznutim parama začepiti proračunske rupe i kratere, a milijunima građana oteti pravo čak i na prosjački štap, jer ga sebi neće moći priuštiti.
No, Plenković i društvo mogli bi ostati upamćeni kao rijetki inovatori. Svjesni činjenice da iseljavanje mladih na dulje staze dovodi u pitanje opstanak starih, jer mirovinske fondove više neće imati tko puniti, oni su se dosjetili ingenioznog rješenja: zašto ne bismo otjerali i starčad? To se pak može učiniti jednim jedincatim potezom pera. Dovoljno je da nacionalizirate drugi mirovinski stup, pa da shvati i Hrvat tup (eto prigodnoga sroka) kako ovdje za njega nema kruha. Naravno da damama i gospodi u takozvanim najboljim godinama neće biti lako ni u tuđini. Ljudima s krive strane pedesetih, kojima broj dijagnoza prijeti sustići broj proživljenih ljeta, nitko se u bijelome svijetu neće obradovati. Kome, pobogu, treba rashodovani, loše održavani ljudski stroj istočne proizvodnje? Dajte, molim vas, budimo ozbiljni... No, znate kako se kaže: nada umire posljednja.
Barem tako stvari stoje u nekim sretnijim predjelima. Ponegdje u Europi poneko će se možda i usrećiti. Ovdje se, zajamčeno, može samo unesrećiti.
Bonus video:
