Moj drugar Aco, prvi stan od ulaznih vrata, ima klinca od četiri ipo mjeseca i uči ga da diše na škrge. Već.
U trenutku kad je nestala struja, začuo se u mom stanu isti onaj zvuk kao kad se ugasi Skajp. Klima, frižider i ostali uređaji su podrignuli pa zaćutali. Tišina. Probam prekidač za svijetlo gore-dolje, nema sreće. Planovi za kuvanje već izvaganih 130 grama pašte padaju u hladnu vodu.
Grmjelo je, ali iznad Starog aerodroma je bilo vedro, dok su crni oblaci vladali nebom negdje iznad Kokota. Pomislio sam da je nemoguće ljeti zbog grmljavine da nestaje struja cijelom kvartu. Nadao sam se da su isključili struju samo mojoj zgradi da bi ugradili neko novo brojilo kojim će lakše da isključuju struju zbog neplaćanja. Revnosni su, divan izraz za takvu službu.
Japankama gazim nogu pred nogu preko šljunka i improvizovanog parkinga do Maxija. Nadao sam se da ću tamo naći neko gotovo jelo, međutim, tamo sam našao samo haos. Kad sam vidio da ni Maxi nema struje, zabrinuo sam se malo više. Stvar je postala ozbiljna. Ispred bankomata koji se nalazi odmah pored ulaza u Maxi stajao je čovjek koji je histerično svima objašnjavao da je njegova kartica ostala zaglavljena u bankomatu i želio je da što više ljudi čuje njegovu muku. Kaže, novac samo što nije izašao kad se sve odjedanput ugasilo. Odlučio je da dežura ispred bankomata sve dok struja ne dođe. Zvao je broj „za pomoć“ ispisan na bankomatu, ali mu se javlja automat i kaže da sačeka prvog slobodnog operatera.
Vrata od Maxija rade na principu foto-ćelije i otvaraju se sama kad se primaknete. Uzalud su se svi primicali, vrata nisu radila, unutra su stajale u redu žene sa kesama u rukama i bespomoćnim pogledom, a radnik obezbeđenja je konačno imao priliku da pokaže svoju snagu dok je rukama pokušavao na silu da otvori vrata. Ni njemu nije išlo.
Jedna gospođa mi je skoro pa šapnula da „Voli ima struje“. Izgovorila je to kao da mi je sugerisala gdje su najbolji dileri deviza u gradu. Japankama sam gazio dalje ka Voliju, i dok sam mu se približavao čulo se brujanje ogromnog agregata. Voli zaista radi!
Sa druge strane Volija čuju se sirene. Kolona automobila se proteže duž bulevara 88 i svi se trude da što nervoznije pritiskaju sirenu. Semafori na glavnoj magistrali koja vodi turiste i ponekog domaćeg građanina na more, ne rade. Svi smatraju da imaju prednost, svi su u pravu i kreću silno. Ne sudaraju se, ali se zaglavljuju. Neće niko da popušti, neće niko nazad. Nakon par minuta nazad nema, nije moguće. Saobraćajaca nema, prevelika je vrućina za njih. Oni su na nebu, traje helikopterska akcija u cilju suzbijanja brze vožnje. Od pojaseva, svjetala i brze vožnje budžet policije za par mjeseci se dopuni za milion eura. Haos na raskrsnici se širi svakim novim vozilom koje pristiže.
U koloni zaglavljenih automobila je i Jugo čačanskih tablica. Izašao je vozač i maše rukama, vjerovatno psuje. Iza njega je Njemac u džipu, on čeka, ne izlazi jer ima klimu i dovoljno goriva.
Na sve strane ljudi pucaju, neko u sebi, a neko to i pokazuje, a ljeto teče, i sve bi trebalo da je divno u jeku sezone. Na dnevniku kažu da je ove godine na našim plažama jedan ipo turista više nego prethodne godine. Kao da se na zbilju prenijela neka od scena iz predstave „Očevi su gradili“ Borisa Liješevića. Ili možda i nije tako, možda sve vrijeme živimo tu predstavu, ali postanemo toga svjesni tek kad nam neko sve to lijepo naslika i stavi pano pred oči. Tek tad vidimo sebe.
Mislio sam da se nikad neće ponoviti restrikcije. Mislio sam da neće biti prizora iz devedesetih, da je nemoguće da opet vidim komšiju kako leži na dušeku za plažu u hodniku svog stana i čita Dostojevskog. Znao je da otvori sva vrata i da pravi promaju, nije mu smetalo što ga gledaju prolaznici, to mu je čak i imponovalo jer je smatrao da se „snašao“. Na pitanje šta će da radi ako bude restrikcija i zimi, on je prijetio da će da počne sa nalaganjem parketa. Vjerovatno bi i tad čitao Dostojevskog. U Voliju sve radi. Na ulazu dočekao me Merlin sa pjesmom: „Kada jednom duša moja odleti od tjela, ne reci nikom da si me žedna preko vode prevela“. Šesto hiljada ljudi četvrt vijeka neko vodi žedne preko vode. Za to je potrebno veliko umijeće, to zaslužuje aplauz.
Promoterke sa osmijehom nude proizvode. Kupite petnaest kutija keksa kojem ističe rok za dva dana i dobijete GRATIS čašu i kecelju! Nivea proizvodima nema kraja. U ponudi ima svega!
Ja tražim lubenicu, neku manju sa svježom, tek presječenom peteljkom. Britvulin u džepu, i lubenica pod ruku pa na obalu Morače. Valjda su tako radili i u prošlom vijeku moji sugrađani. Ali, šta da predložim komšiji Acu da uradi? Gdje da odvede sina? Da mu kažem da stavi klinca u kolica i da ga dovede malo u Voli. Baš je prijatno između rafa sa sokovima i rashladne vitrine sa plodovima mora. Bilo bi dobro da se što više građana nagura između tih vitrina sledeći put kad nestane struje. A biće prilika, to je sigurno.
Bonus video:
