Politika važi kao drugi najstariji zanat na svijetu, kazao je jednom u polušali bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Ronald Regan, i dodao: “Vremenom sam shvatio da je veoma nalik na prvi najstariji zanat”.
U svakoj državi svijeta, bila ona velika ili mala, ima nebrojeno mnogo primjera koji potvrđuju ovu Reganovu izreku.
Balkan nije izuzetak.
Naprotiv.
Od Bosne i Hercegovine i Crne Gore, preko Kosova i Srbije, do Albanije i Makedonije, političari svakim danom potvrđuju da su se spremni prodati za profit – politički, ekonomski, socijalni.
Niti članstvo u Evropsku uniju ne pomaže mnogo: od Slovenije i Hrvatske, do Grčke, Rumunije i Bugarske, političke elite se malo razlikuju od “slobodnih dama”: svoje usluge ne nude na ulici (mada ima i toga), i nije im važno da li su lampioni crveni ili ružičasti.
Naravno, moramo priznati - usluge koje nude političari su nesrazmerno mnogobrojnije, i u principu nisu seksualne prirode (mada se ni takve nipošto ne mogu isključiti).
Nego, znam, nije ovo nikakva novost. Od kada je svijeta, bilo je politike i uvijek su mnogi bili spremni preći svaku granicu da bi postigli svoj pravi i, u mnogim slučajevima jedini cilj: vlast.
Ovime ne kažem da ne postoje idealisti - ljudi koji se bore za velike kauze, slobodu, demokratiju, društvo i progres. Ljudi koji su, ne rijetko i život dali za svoj ideal. Jasno, da nije bilo takvih, svijet bi zasigurno bio mnogo lošije mjesto nego što to danas jeste.
Isto važi i za cijeli Balkan. Istorija je puna imena ljudi koji su se borili za zajedničko dobro, a ne za svoj profit.
Kosovski primjer, za mene najbolji, jeste Hasan Priština, čovjek koji je u borbi za slobodu i prava albanskog naroda bio poslanik u Otomanskom carstvu, vođa nacionalnog pokreta i ustanka protiv turske vladavine ljeta 1912. godine, a 1921. na kratko i premijer Albanije. Taj Hasan Priština je cio svoj imetak (koji nije bio mali jer je njegova familija bila od najimućnijih na Kosovu u to vrijeme), prodao da bi finansirao politiku, a kasnije i oružanu borbu za slobodu naroda. Zato što nije pravio kompromis sa svojim idealima, Hasan Priština je prvo bio primoran da godinama živi u izgnanstvu, da bi na kraju bio ubijen po nalogu tadašnjeg vladara Albanije, kralja Zogua.
Eto, istorija nam, znači daje primjere političke konzistentnosti i vjere u ideale, ali nam istovremeno, nažalost, kazuje da od davnina pa do dana današnjeg najčešći pobjednici u vječitoj igri politike nijesu ti veliki ljudi, idealisti. Pobjeđuju oni koji su spremni da mijenjaju sva svoja načela, kao da su košulje - svakodnevno! Ljudi koji su, zavisno od potrebe, danas ljevičari, komunisti, socijalisti, ili socijaldemokrate, a sjutra desničari, tradicionalisti, narodnjaci, nacionalisti. Ljudi koji ne prezaju da svoje usluge ponude bilo kome ko će im osigurati koji dan više na vlasti, koji će bez trunke savjesti pogaziti svako izborno obećanje i pokrasti svoje najvjernije glasače ako će to biti cijena njihovog ličnog uspjeha u politici. Pobjednici su, dakle, ljudi koji su od politike napravili ono što je Regan tako dobro primjetio i objasnio.
Ne moram, valjda, da dajem lokalne primjere – kosovske crnogorske, srpske, albanske, makednoske, ili hrvatske, slovenske, bugarske, evropske? Mislim da svi mi, po našim zemljama i društvima, veoma dobro znamo koliko su nam vlasti korumpirane i prodane, zarad ličnog profita ljudi na vrhu, koji su se prvo prodali zato što je to bio najbrži način da dođu na vlast, a sada se većina njih mora svakog dana prodavati kako bi se održali na vlasti.
A kada naši krajnje korumpirani lideri prodaju svoje usluge nekom, domaćem ili stranom bezskrupuloznom interesu, bio on ekonomski, politički ili kulturni, valjda je jasno ko plaća cijenu: vječiti gubitnik – narod!
Na Kosovu je ovo kristalno jasno: vlast je prodala sve što se može prodati, čak i samu sebe. Ništa to ne može više sakriti, ni najdeblji sloj političke šminke, ni najveća manipulantska laž, ni najnetačnija diplomatska interpretacija.
Na Kosovu, car je odavno go.
***
Na kraju ovakve kolumne, kad se oni koji čitaju (a moram priznati, i ovaj koji piše) suočavaju sa gorkom, do zla boga depresivnom realnošću, ostaje samo jedno pitanje: kako dalje?
Odgovor na ovo pitanje je vjera u bolje sjutra, oslanjanje na lekcije iz istorije, koje nam kazuju da u odlučujućim trenucima svako društvo proizvede idealiste spremne za borbu. Idealiste od kojih će oni, koji budu preživjeli borbu, jednoga dana, možda i postati isto toliko korumpirani kao političari koji su na vlasti danas. Ali će do tada, makar na kratko, pokrenuti stvari u boljem pravcu.
Što je zasigurno bolje nego predati se bez borbe.
Bonus video:
