(Segment iz načelnih sugestija koje je autor ovog pisma uputio 27.06.2013. Radnoj grupi za reviziju izbornog sitema Skupštine Crne Gore )
Ustav Crne Gore ne sadrži bilo koji princip ili načelo kao ni jemstvo ili garantiju u vezi sa ciljevima i prirodom izbornog sistema, zbog čega je neophodno u predstojećoj ustavnoj reviziji, izvršiti njihovu inkorporaciju, kao instrumenata ustavnog karaktera, koji bi obavezivali legislativnu vlast.
U tom smislu, polazeći od ustavnog načela iz člana 2 stava 1 Ustava Crne Gore, da je nosilac suvereniteta građanin koji ima crnogorsko državljanstvo, smatram da treba izvršiti semantičku i supstancijalnu izmjenu u našem izbornom zakonodavstvu putem novelacija Zakona o izboru odbornika i poslanika, na način inauguracije demokratske volje i narodne legitimacije njegovog narodnog predstavništva, putem čina biranja na stranačkim listama – građanina, kao individue, kao kandidata za poslanika u najviše demokratsko predstavništvo, kao čovjeka (Čovjek je mjera svih stvari – Protagora). Sadašnji izborni sistem afirmiše opstrukciju građanina u najviše predstavničko tijelo i umjesto njegovog izbora opredjeljuje se za sistem glasanja za partijske liste, čime se naše društvo legitimiše kao duboko pretpolitičko ili bolje reći partijsko. Građanin je potisnut na margine cjelokupnog političko-pravnog ustrojstva. Izborno pravo konstituiše široku lepezu subjektivnih prava građanina, ali su oni lišeni uticaja na sastav stranačkih lista, a ne mogu ni birati poslanike sa stranačke liste koji afirmišu njegovu političku filozofiju i sistem ljudskih vrijednosti zasnovanih na opštem dobru i vrlinama moralnog kodeksa. U uporednom ustavnom pravu, kombinuje se sistem izbornih lista sa pravom građanina da na istoj listi zaokruži one kandidate koji afirmišu ne samo programske ciljeve takve liste nego i njegov pogled na socijalno-ekonomsko i humanističko biće društvenih odnosa, jer nijedna partija kao i nijedna lista ne može stati u introspekciju bilo kog slobodnog čovjeka. Poznato je i postojanje tzv. kombinovanih sistema izbornih lista koji odgovaraju koheziji unutrašnje volje društvenog bića i njegov pogled na konstitucionalne mehanizme političke filozofije. Tako se iz partijskog stupa u demokratsko političko društvo. Legitimaciju narodnog poslanika može imati samo onaj kandidat sa liste koga bude izabrala demokratska volja naroda na način predviđen principima izborne matematike. Ne može se smatrati vezanim pravnim aktom izborna lista sa strukturom kandidata sa te liste nego one dvije predstavljaju dva autonomna pravna akta - subjektivne situacije, jer glasanje za listu ne može biti pretpostavkom izbora kandidata sa te liste. Vezanim pravnim aktom ova dva elementa postaju jedinstvo zaokruživanjem kandidata sa liste, pri čemu u introspekciji biračkog tijela većina kandidata sa te liste ne uživa unutrašnju podršku izborne volje, pa bi sistemom zaokruživanja na jednoj ili više srodnih partijskih lista određenih kandidata predstavljalo demokratsko jedinstvo volje liste i određenih kandidata sa liste, čime bi oni stekli narodnu legitimaciju. Po sadašnjem ustavnom zakonodavnom ustrojstvu izbornog sistema najviše narodno predstavništvo – Skupština Crne Gore je samo asamblea delegiranih predstavnika političkih partija a ne predstavništvo narodne volje zasnovane na legitimaciji njegovog predstavništva da se u njegovo najviše tijelo nađu građani, kao predstavnici društvene zajednice putem njegovog izbora kao individue u najviše predstavničko tijelo. Može se reći, da sadašnje narodno predstavništvo nema legitimaciju narodne volje jer je njegova struktura zasnovana ne na izboru građanina, nego na zaokruživanju partijske liste što je sužavanje i reduciranje demokratske kulture narodnog predstavništva. Pogotovo je ovo neophodno u skupštinama lokalnih zajednica (samouprava) đe je neprimjereno postojanje konkurencije političkih partija umjesto utakmice građana u ostvarivanju ciljeva i perspektive javnih poslova od interesa za neposredni život svake individue. Svakako, tome treba da prethodi i velika decentralizacija našeg društvenog bića putem sistema ustavne povelje o garantijama slobode lokalnih zajednica kojom bi bile utvrđene kompentencije temeljnih sustavnih jedinica naše izborne demokratije i društvenog bitka.
***
Čovjek može razviti ljudske kvalitete samo u zajednici zasnovanoj na pravdi i slobodi njenih članova – u suprotnom ona sadrži poroke koji stanovito uništavaju sve što je plemenito i humano, a načelo summus ius postaje summa iniuria u kojem pravo štiti samo privilegije pojedinaca i društvenih slojeva. Svjetska je povijest razvoj svjetskog duha o njegovoj slobodi. Svijest o takvom zakonu nazivamo zbiljnošću uma. Moralni zakon je imperativ koji izražava dužnost izražavanja autonomije praktičkog uma na ideji slobode. Filozofska antropologija smatra da su religijska i partijska društva zajednice neslobodnih ljudi, u kome je prvo zasnovano na principu slobode savjesti, a drugo na principu dogme, te nijedno ni drugo nijesu u stanju da vrše realne promjene u svijetu mišljenja i bivstva. Klerik je zarobljenik onostranih predstava o božjoj egzistenciji, dok je savremeni građanin zarobljenik partijskih bogova koji obrazuju narodno predstavništvo kao zajednicu partijskih interesa, a ne opšteg dobra.
„Ideja treba da stremi stvarnosti, ali i sama stvarnost da stremi ideji, u kome će čovjek čovjeku biti nešto sveto“ (Marks).
Bonus video:
