Skoro punih 100 godina prije Kolumbovog puta do Amerike, kineski car iz dinastije Ming upravljao je trgovačko istraživačkom flotom od preko 300 brodova. Neki od brodova u floti, bili su i pet puta veći od Kolumbove Santa Marije.
Izazivali su strahopoštovanje i nevjericu gdje god da su se pojavili. Nesvjestan tadašnje liderske pozicije Kine u svijetu, car je iz nekog razloga donio odluku da ukine flotu. Ova odluka, izolovala je Kinu iz utakmice ekonomskih i geopolitičkih lidera svijeta preko 500 godina, i prepustila njenu obalu japanskim piratima koji su je konstantno opsjedali.
I naš “car” je donosio odluke koje će imati sličan uticaj po našu državu. Vjerovao je u ekonomsko grobarsku mudrost DPS-a. Mudrost koja je poput kineskog cara ugasila crnogorsku flotu, a zatim i svaku drugu industriju u Crnoj Gori.
U svom vjerovanju, poigrao se bankara, pa je prodao najvrednije što smo imali, Elektroprivredu. Gasio je sistemski požar koji je sam zapalio u bankarskom sektoru i državnim finansijama. Zatim je došlo vrijeme za aluminijsku industriju koju je odavno sveo samo na primarnu proizvodnju s početka industrijske ere. Omamljen svojom moći, okružen i obodren poltronskim neznanjem, ispio je viski u Grandu.
Svjestan ograničenog trajanja svoje upotrebne vrijednosti kao oruđa za ostvarenje zapadnih interesa, odlučio je da sebi izgradi sigurnu odstupnicu od dotadašnjih “prijatelja”. Tajni dogovor o KAP-u sklopio je sa Rusima. Obećanu termoelektranu naš “car” ipak nije uspio da ostvari. Taj dio dogovora vjerovatno bi nas gurnuo u ropstvo kao u nekim afričkim zemljama. I zapadni i ruski “prijatelji” bili su prevareni, a “car” je ostao go i sam. Buknuo je novi požar, katastrofalan po Crnu Goru.
Koordinirani od strane međunarodne zajednice, određeni događaji, iznenadili su našeg “cara” i DPS lidere. Procesima Šarić, Kalić i Keljmendi poremećeni su putevi droge. Zaustavljen je šverc goriva na granici sa Kosovom i ubrzano potpisivanje ugovora o granici sa BIH. Većina od strane izabranih kontrolisanih švercerskih prelaza biće zatvoreni ako već nijesu.
Sve ovo praćeno je unutrašnjom preraspodjelom u bezbjednosnim službama. Polako ali sigurno, na red će doći i pojačana kontrola, ako ne i ukidanje, najstarija dva zanata jugoslovenske UDBA-e i KOS-a - šverc duvana i oružja. Uvidjevši da u novoj raspodjeli gube, Rusi su počeli nemilosrdno da naplaćuju datih 300 miliona eura.
Istovremeno, građevinski sektor kao najveći po obimu i mogućnostima pranja novca, pao je pod uticaj svjetske krize, a offshore destinacije našle su se na udaru evropskih finansijskih vlasti. Izvori svježeg novca iz DPS industrije presušuju dok se nova politička matrica koju oblikuje zapad bliži svojoj konačnosti. U njoj nema mjesta za “cara”.
Da li je išta ostalo za rasprodaju, a da može kupiti dodatno vrijeme vladanja? O tome sada razmišljaju naš “car” i njegovi ćoravi ministri. Na kraju će upravo ministri platiti najveći ceh. Svakako nam slijedi rasprodaja Luke Bar, Aerodroma, Plantaža, Jadranskog brodogradilišta Bijela, svega preostalog što išta vrijedi. Ali požar ovih razmjera ne gasi se kantama vode. Od glavnog požara zaboravili su se svi drugi. Vrlo je vjerovatno da će pokrenuta arbitraža sa “carevim” partnerima iz Željezare biti izgubljena, a moguća je i nova u EPCG. Sve oko nas uveliko gori, a vremena više nema.
Narod još uvijek ne shvata da već živimo u posljedicama pogubne politike DPS-a. Ekonomija je uvijek korak ispred politike, pa je istorijska etapa poslije DPS-a već otpočela. Prethodno uvedeni krizni porez i povećanje PDV-a je samo početak. Uskoro će nam za sve biti kriv MMF jer mi sami sebi nikad nijesmo krivi.
Zatvaranje KAP-a više uopšte nije upitno sa ekonomskog stanovišta, ono što je upitno je ko nas je i zarad kojih interesa doveo do ovoga. Vrijeme odgovornosti za učinjeno dolazi. U našoj sprženoj zemlji politički je sada sve moguće. DPS po prvi put nastupa na slobodnom tržištu, umanjenog monopola, šverca i kriminala i zato polako ali sigurno gubi vladajuću poziciju.
Možda će Kinezi biti ti koji će graditi autoput u Crnoj Gori, ali mnogo važnije od toga je da li ćemo konačno iznjedriti lidere koji grade, a ne razgradjuju. Za političare nikada nije kasno ali za neki bolji život crnogorske radno aktivne generacije jeste, a ekonomsku mudrost i popijeni viski našeg “cara” plaćaće i naša djeca. Biće to viski skuplji vijeka.
Bonus video:
