Crnoj Gori treba Bijela knjiga privatizacija. Ekonomske i mjere fiskalane politike koje i ovih dana stižu kao čestitka crnogorskim građanima samo još jednom pokazuju pogubnost politike vladajuće elite, odnosno jasno potvrđuju činjenice da je duži niz godina opšti interes imao periferno mjesto ili je rađeno suprotno njemu, a da je interes privilegovanih pojedinaca iz političkog i društvenog života Crne Gore i sa njima povezanih lica imao apsolutnu prednost i dominaciju. Vladine mjere su, zanimljivo, uvijek imale za posljedicu da fakture tih „reformskih poteza“ uvijek plate građani Crne Gore. I obično je sve sumnjive privatizacije, fiktivne anekse ugovora, ugovore o poravnjanu ravne ekonomskoj izdaji, takse „euro po euro“, povećanje PDV-a, udare na najranjvije socijalne kategorije, velika kreditna zaduženja... pratila navodna velika ljuvbav prema Crnoj Gori i uporno stvaranje vještačkih podjela. I upravo u tom periodu velike ljubavi prema Crnoj Gori, uzak krug privilegovanih pojedinaca koji je, usput rečeno, više puta mijenjao ideologije i partnere u svojoj istoriji je došao do nivoa pojedinaca čije se bogatstvo ne može mjeriti, a građani od jednog solidnog života do današnjeg veoma teškog i nezavidnog položaja.
Očekujem da će sada, poslije najnovije odluke o povećanju PDV-a, predstavnici izvršne vlasti, konačno, osim saopštavanja podataka koliko je prosječna zarada porasla u odnosu na neke njihove fikcije, izaći i prezentovati javnosti koliko je realna potrošačka korpa u Crnoj Gori, koliko su ostali troškovi života i dati formulu građanima kako dalje preživljavati? Dobro bi bilo i da saopšte koliko se građana nalazi ispod granice siromaštva, a koliko ispod granica potrošačke korpe? Izjavi potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku da smo na ivici ponora, slažem se, ali ne vjerujem da se tom ivicom može hodati dugo posebno ne sa istim pojedincima na čelu. Crna Gora se ne nalazi, kako možemo čuti ovih dana, u pred infektivnom stanju ili stanju blage zaraze. Infekcija je davno počela i bojim se da crnogorska ekonomska zbilja ne doživi metastazu i to veoma brzo, zato je na svim činiocima velika odgovornost u ovom trenutku. Posebno je cinično kada od predstavnika izvršne vlasti, koji su doveli zemlju u ovo stanje i pri tom ne pomišlajjući da podnesu teret odgovornosti, čujete da su ekonomske mjere koje se predlažu jedino moguće rešenje u ovom trenutku da bi se spriječio bankrot Crne Gore.
Velike dubioze, koje je sama produkovala vladajuća elita, uvijek su rješavane dodatnim opterećenjem na teret građana, velikim kreditnim zaduženjima koja su iz prizme budućih generacija jasan vid robovlasništva ili prodajom državne imovine, i to obično na štetu građana a u korist pojedinaca. Kada na ovaj način koncipirate svoju ekonomsku politiku i vodite je u kontinuitetu logične posledicu su stanje ivice ponora kako reče potpredsjdnik vlade, odnosno pred bankrotni status. Umjesto da u razvojnom smislu sačuvaju i moder nizjuju stratešku proizvodnju posebno preduzeća sa domaćom sirovinskom bazom, svojom proizvodnjom i obezbijeđenjim tržištem, vlast je takva preduzeća privatizovala i gasila oslobađajući atraktivne lokalcije za stambeno poslovnu izgradnju i time napravivši dvostruku štetu: ono što je rentabilno uništila, a omogućila da veliki kapital završi u džepovima pojedinaca. To je bila dugoročna vizija ove vlasti!?
Ako ste uz sve prethodno imali privatizaciju koja nije sprovedena sa željom da se ozdrave preduzeća, već da se pljačkaškim mahinacijama dovedu do gašenja, hiljade i hiljade radnika ostave na birou rada, a vrijedna imovina pređe u vlasništvo privilegovanih pojedinaca dobro poznatih crnogorskoj javnosti, onda je građanima i dijagnoza i uzrok ekonomske stvarnosti vrlo jasan. U slučaju privatizacije rađeno je po jednoj istoj matrici u stotinama slučajeva, a to je da pod sumnjivima okolnostima vlasnici preduzeća postanu privilegovani pojedinici, naslijede vrijednu imovinu preduzeća koju ili prodaju ili prenesu raznim mahinacijama i fiktivnim tenderima u vlasništvo njihovih likvidnih firmi, a krajnji epilog je bio odvođenje preduzeća u stečaj gdje povjerioci, odnosno značajnim dijelom radnici nemaju mogućnosti da se naplate ili stvaranje pretpostavki da se ne mogu obeštetiti. Dokaz za to je i broj privatizovanih preduzeća koja se nalaze u stečaju, a veoma bi bilo značajno napraviti “Bijelu knjigu privatizacija u Crnoj Gori” koja bi dala jasan odgovor ko je privatizovao i pod kojim uslovima preduzeća, po kojoj cijeni je kupovana imovina, kakva je sudbina preduzeća i samih radnika, u čije je ruke je danas imovina i ko je sve zarađivao stotine miliona eura na tim transakcijama?
Kada pored ovakve ekonomsko-socijalne slike, imate pravni okvir koji jasno pokazuje nepostojanje vladavine prava, selektivnu primjenu zakona, pojedince koji se nalaze iznad pravnog poretka Crne Gore, potpuno zarobljene institucije sistema, posebno u oblasti pravosuđa koje se, nažalost, poistovjećuju sa vladajućom partijom, onda je posljednji čas za ljekovitu promjenu! Svi moraju biti svjesni i dosadašnjeg tereta odgovornosti, ali posebno odgovornosti u sadašnjem trenutku zbog budućnosti generacija koje dolaze. Jer Crnoj Gori je, to je svima jasno, potrebna promjena, odnosno novi ljudi sa čistim biografijama i namjerama, profesionalnim znanjima koji su garancija da će se veliki resursi i potencijali koje ima Crna Gora staviti u funkciju svih njenih građana, a ne privilegovanih elita!
Bonus video:
