Svetac?

Odlučili su da dokrajče Njegoša, definitivno... Jer, nemoguće je zamisliti nedoličniju sudbinu za pjesnika nego da postane – svetac.

Naprosto (vjerujmo učenom Ben Haasu, posredstvom D. K.), “Umetnost i moral zasnivaju se na dvema različitim premisama i kao takvi oni su nespojivi. Umetnost je delo taštine, a moral je odsustvo taštine”.

Gotovo da bi se moglo postaviti kao neumoljiva jednačina: ako je Njegoš veliki pjesnik, onda sigurno nije svetac. Ako je, pak, svetac – onda sigurno nije veliki pjesnik. A on jeste veliki pjesnik. U ovom jeziku najveći.

Ipak, Njegoša su ionako već ruinirali i to dvostruko - pretvaranjem u nacionalnog tribuna i petrifikacijom koja je dovela do toga da se Njegoš stalno citira, iako se gotovo uopšte ne čita. Samo prividno paradoks – puna usta milosti ne znače milost. Citiranje postaje zamjena za autentično čitanje. Slično je bilo sa Marksom – najmanje su ga čitali onda kada su ga svi citirali. I on je umalo postao “svetac“ jedne lijepe utopije.

Pjesnici su ljudi ruba, poezija je granična djelatnost. Rubno jezika, rubno mišljenja, rubno iskustva... Svetitelji, pak, zasigurno nisu ljudi graničnog. Svetost je uvijek u središtu, zato i nema mjesta za bilo što drugo. Ko je svetac, nije ništa drugo, valjda je i to dovoljno...

Iako sve ovo prije svega liči na medijsku ujdurmu, a ne na ozbiljnu priču sa utemeljenjem u kakvom stvarnom crkvenom procesu, čovjek može postaviti nekoliko logičnih pitanja. Na primjer, ako je Njegoševa svetost po crkvenim standardima neupitna, što se čekalo dvjesta godina? Hoće li Crkva ubuduće, kada recimo Njegoša proglasi za svetitelja, smatrati da ima neku vrstu ekskluzivnog prava na njega? Hoće li iz njegovog stihovlja trijebiti jeretičke iskaze?

Naravno, niti su Englezi proglasili Šekspira za sveca, niti su to uradili Francuzi sa Igoom, niti Rusi sa Puškinom... Proglašenjem Njegoša za sveca vi ga izdvajate iz takvog društva, iz njegovog prirodnog okruženja i uvodite u svijet u kojem mu naprosto nije mjesto.

Uostalom, danas je godišnjica jednog jezivog čina – prije osamdeset godina oni koji su vjerovali da pjesnici moraju biti samo i jedino nacionalni svetitelji i radnici – spaljivali su knjige onih drugih. To je krajnja tačka svih ovakvih pregnuća.

Iz medijskih nastupa mitropolita Amfilohija (promišljenih kao da se sprema za VIP Velikog brata) mogli smo čuti da je mitropolit Njegošu namijenio svetački osnov kao “bogovidcu”. Naravno, svaki je istinski i veliki pjesnik – bogovidac, samo što taj bog nema nikakve veze sa crkvama. Bog do koga dođu pjesnici, svakako ne može biti bog popova...

Iz teksta u Politici saznajemo da je sve to „stara ideja“ izvjesnog državnog sekretara MUP-a Srbije, inače Nikšićanina. Ne samo da će ga proglastiti za sveca već izgleda da to podržava i policija? Teško je zamisliti težu nevolju za pjesnika. Ipak, u medijskoj halabuci koja je uslijedila bilo je nekoliko zanimljivih i govorljivih detalja. Episkop Irinej Bački, upitan od novinara da prokomentariše inicijativu o Njegošu-svecu, kaže da „prvi put čuje za takav predlog“. Iz čega vjerovatno proizilazi da je ovo Amfilohijeva akcija „na svoju ruku“, ili je ipak ideja onoga sekretara iz MUP-a? Ili... Nije nemoguće da se “sveti“ Njegoš ovaj put potegao da medijski razblaži, makar kako relativizuje ili potisne zastrašujuću priču o bludnim vladikama. Pa, umjesto da javnost, povodom SPC, priča o grešnicima, najednom – evo priče o svecu. Čudo, nema što. Potezao se Njegoš i za grđe stvari, pa što ne bi i za ovakve gadosti.

Naravno, tu su i “biserne” izjave obaveznog Matije Bećkovića. Ne zaostaje za njim ni Miško Vuković, koji kaže “Milo nam je”. Ili “Sveto nam je”?

Mirko Đorđević podsjeća da postoje i neki uobičajeni uslovi za sveca... a Njegoš se tu baš ne uklapa. Dok se u istoriju svjetske književnosti uklapa savršeno. I tu mu je mjesto.

Možda je došlo vrijeme da se Njegoša prestane javno blamirati i da ga se počne – čitati. Kao pjesnika i nikako drugačije. Dok ga god budemo čitali kao nacionalnog tribuna, crnogorskog ili srpskog, kao svetitelja, krstaša, unitaristu ili federalistu, nećemo čitati Njegoša. Već dovijek isti i dosadni tekst sopstvenih frustracija.

Jer, odavno zapravo nije pitanje – da li Njegoš?, već – koji Njegoš? To je uvijek pitanje čitanja i čitalaca. Odavno je znano - ono što čitate uvijek nanovo kreirate. To se može sa tekstom. Sa svetiteljima ne. Oni su fiksirani na način koji je nepomirljiv sa umjetnošću.

Kao što mudri Adonis, čiji intervju možete pročitati u ovom broju Arta, i sam veliki pjesnik, lijepo kaže - „Poezija se nikad nije izmirila sa religijom.” Na svu sreću, dodao bih.