I ove godine slavimo Vaskrs, pripremamo se postom i molitvom, učestvujemo na bogosluženjima, „šaramo uskrsova jaja“ (dva vijeka Njegoša ) i spremamo – ono što je Bog dao – da se počastimo sa svojima i sa gostima. Proslava Hristovog Vaskrsenja se poklapa sa proljećnim buđenjem života i to je tako logično i prirodno jer je suština oba pojma, i Vaskrsenja i proljeća, identična a to je – projava Života. Život ipak postoji i opstoji, uprkos raznoraznim smrtima i umrtvljenjima.
Ipak, ova očigledna i razumljiva veza Vaskrsa sa prirodnim pojavama, nije prosto kopija antičkih religioznih kultova koji su pratili promjene u čovjekovom okruženju, već je, prije svega, uzrokovana Bogom danom činjenicom, da je Hristos postradao i vaskrsao u dane jevrejske Pashe, koja – prema starozavjetnom kalendaru - pada u proljećno doba. Do Hristovog vremena, starozavjetni Jevreji su žrtvovali pashalno jagnje, kao izraz svoga saveza sa Bogom.
Međutim, jedna od osnovnih istina Hristovog jevanđelja jeste upravo ta, da Hristos sam sebe daje na zaklanje i žrtvu – „za život svijeta“, „za ljudske grijehe“. Hristos ukida krvnu žrtvu i zaklanje jagnjeta, ustanovljavajući, na Tajnoj večeri, novozavjetnu, beskrvnu žrtvu, koja, pod vidom hljeba i vina, sve vjerujuće ljude čini učesnicima Carstva nebeskog.
Pa opet, pitaće se mnogi, zašto svake godine sve ispočetka? Zašto opet slavim Vaskrs, prethodno postim i farbam jaja, kada sam to sve radio i prošle godine, i pretprošle, i onih godina prije toga? Zašto i do kada? Nije li to malo neozbiljno i neubjedljivo da jednu istu stvar ponavljam svake godine ispočetka? Uvijek sam tu ja, jedan te isti, a ispred mene promiču različiti praznici. Neki put su radosni, neki put su tužni, a nekada sam ravnodušan pred njima.
Ovdje bih se poslužio drevnom grčkom filosofskom opaskom, nastalom u iz vremena prije hrišćanstva, koja kaže da „sve teče i sve se mijenja“, te da - slikovito rečeno „čovjek nikada ne ulazi u istu rijeku“. Između svih ostalih stvari ova slika rijeke koja uvijek nosi neku novu vodu odnosi se i na samoga čovjeka. Ja, sa jedne strane, jesam onaj isti čovjek od prošle godine, ali sa druge strane i nijesam baš isti.
U međuvremenu, ostao sam bez posla; dobio sam dugo čekani posao; umro mi je dobar prijatelj; zaljubio sam se; prevario me dobar drug; ja sam bio neiskren prema drugu; podigao sam kredit; bankrotirao sam... itd. Prošle godine Vaskrs sam slavio u dobrom društvu, a ove godine sam usamljen; prošle godine sam sebe doživljavao kao sigurnog i pouzdanog čovjeka, a danas se osjećam kao varalica, prošle godine sam išao u hram bez nade da ću uspjeti na poslovnom planu, danas radim u jednoj firmi...
Kada bolje razmislim, Vaskrs je uvijek svečano i radosno isti, a ja se mijenjam, i uvijek pred Hristov prazan grob u mom liku dolazi neki novi čovjek, iskusniji, drugačiji. Čovjek sa različitim doživljajima života, ali još uvijek živ i siguran da ova vaskršnja radost, poziva lično mene, između miliona ljudi sadašnjih, prošlih i budućih, poziva eto i mene, da se u skladu sa crkvenom molitvom „opet i opet“, još jednom iznova, zapitam – gdje sam ja tu u svim tim događajima?
Jesam li među onima koji osuđuju Hrista za laž i prevaru? Jesam li među nezainteresovanima, koji posmatraju sa strane jevanđelske događaje? Jesam li među apostolima koji su snažno vjerovali, a opet, u jedan tren, su se svi razbježali? Jesam li među rijetkima koji prate Hrista do Njegove, beznadežne (kako je tada svima izgledala) smrti na krstu? Jesam li poput Josifa i Nikodima, učenika Hristovih, koji tužno, razočarano ali hrabro i dostojanstveno, sahranjuju mrtvog Učitelja? Jesam li rimski kapetan, koji komanduje pogubljenjem osuđenog Hrista, a onda se, potresen čudesnim znamenjima, iskreno kaje za svoje djelo? Da li sam prošle godine bio ushićeni vjernik, očaran praznikom, a danas sam zbunjen i nesiguran? Gdje sam i šta sam? Hoću li na radosne pozdrave i vijesti o Hristovom vaskrsenju, odmahivati glavom sa nedoumicom, ili ću i ja radosno ispovjediti: „Vaistinu Hristos Vaskrse“!
Njegoš, koji se rodio tačno prije dva vijeka, jedno svoje veliko djelo završava tako što ispovjeda „Spasitelja zemlje“ koji je „Vaskrsenjem smrt porazio“. Znamo da je Njegoš neke svoje rukopise spalio. Ovaj nije. Da jeste, to onda ne bi bio ovaj Njegoš koga znamo, a ni mi ne bismo bili mi.
Dakle, što se mene lično tiče, biram Njegoševo društvo, biram društvo njegovih čitalaca, sljedbenika, i ponekad, gdje on to dozvoli, njegovih istomišljenika. Predaleko sam od prilike da ga pratim i razumijem u svemu što je napisao i rekao, ali u ovome dijelim njegovu radost, ponavljam u sebi ove, svima razumljive stihove cetinjskog mitropolita Petra Drugog, hrišćanski ih doživljavajući kao svoje sopstvene: „O preblagi tihi učitelju...“ Potražite ih na kraju „Luče mikrokozme“. Potražite sebe u njima. Dovoljno za ovogodišnji protok vode u rijekama naših duša.
Hristos vaskrse.
(Ovom izrazu je očigledno suvišan znak uzvika. Smisao riječi grmi sam po sebi.)
Bonus video:
