Prvi maj, omiljeni praznik moje majke. Zbog radnica i radnika. Bila je radnica. Ponosna i svjesna važnosti vlastitog rada. Sjećam se prvomajskih uranaka. I baklji koje je njen rođak palio na Orijenu i Sniježnici. Stari i mladi su izlazili o prvom maju bez poziva, znalo se to, da čisti obalu, od trave i smeća jer za mjesec dana počinje kupanje. Radili su u zajedničkom interesu, za opšte dobro, jedni za druge. Solidarno. Do devedesetih.
U devedesetim smo, prvo otišli pod stečaj, a potom prešli u ruke “privatnika” obnoć. Ugasili su fabrike, listom. Ugasila se i radnička klasa. Prešla je u nezaposlene, otpuštene, tehnološke viškove. Viškovi bez rada. Viškovi bez fabrika. Društvena imovina je nestala, a novi emisari kapitalističke politike su radničkoj klasi stavili ular i transformisali ih u roblje čija su prava preko noći nestala kao i oni sami. Postali su nepostojeći ljudi, klasa koja ne postoji u zemlji koja više nije postojala, sa fabrikama koje su, takođe nepostojeće, mijenjale imena kao mačka muževe. Otimali su se novci i stavljali u privatni džep. Nekadašnji omladinci postali su baštinici. I ulični momci koji su bili loši đaci, sa kamarom neopravdanih i početnom biografijom sitnih lopova i probisvjeta. I oni upadoše u baštinike našeg socijalističkog rada. Polako se gasio 1. maj. Lako i bez otpora, crtana je neka “nova “ realnost u kojoj niko nikome nije solidarno trebao, bratski pomagao, jedinstveno radio i sanjao. Umjesto njega počeli su da se slave drugi praznici, meni nepoznati. Solidarnost je pokazana kao demode, svako je počeo da gleda samo svoja posla, svoju kuću, svoju etniju, svoj narod. Sve tako lažući postali smo narod, svih naših vođa. Prvi maj se nije uklapao, ali se bez obzira na okolinu u našoj kući se slavio. Moja majka je čestitala kao i do tada onima koji su sada ćutali jer su počeli da šire laži da je riječ o zaostatku politike “crvenih žaba”, “crvene pošasti”...
Pretvoren u neprijatelja, 1. maj je izbačen sa liste među ljudima, valjda da se ne bi sjećali nekih boljih vremena, i protijeran zajedno sa svim i svačim u socijalizmu, koji je postao nepomenik. I oni koji su ga slavili, čiji je odista bio. Većina političke stare/nove ekipe počela je da slavi nove praznike i da slatkotočivo glagolja. Moguće prije ili poslije oklevetavanja 1. maja, jezik je dobio drugo ime, većina se probudila u vjeri, slike sa zida zamijenili su rukovodioci koji su nas sve tako vodeći za ruke, okrenu ka nazad. Dugo je 1. maj bio izbjeglica po rijetkim kućama, u kojima je konačio. Neopredijeljeni, oni nešto između, klimali su glavom na pomen praznika i osvrtali se da ih nije ko vidio.
Pretvoreni u žbire, izdasmo i prošlost, na koju se busahu mnogi u grudi i zakletve, uneredismo se u sadašnjosti toliko da smo vlastitoj djeci dokinuli budućnost. Što su naučili dok su rasli? Da je odomaćeno i nekažnjivo od kriminala do zločina, u “besudnoj zemlji”. Da je van odgovornosti što god da urade jer su to uradili u ime lidera koji svojim beščašćem trasiraju za sve, logiku u kojoj kriminal prelazi s koljena na koljeno i postaje usmena književnost van zatvorskih zidina, da štancuje jurišnike sa partijskim knjižicama koji vrbuju svoje kolege uvjeravajući ih da će tako prije dobiti posao ako prođu kroz partijsko sito za ispiranje mozga i gašenje svih potencijala, jer vođama ne treba mislilac/teljka već pion, ali mobilno postaju žrtve i dželati. Uspjeli smo da zavrnemo vratove našoj djeci, našim nemoćima, da ostanu ovdje, pravdajući se praznim novčanicima i ugašenim biografijama, izgubljenim i dokinutim strukama koje novoj realnosti nisu trebale. A fakat su nam srca prazna. I danas očekujemo da njihova budu puna. I da znaju što je dobro, a što loše.
Osjećanja beznađa i očaja, kombinovano sa korumpiranim kriminalnim djelima, postaju nova lična i društvena realnost u kojoj nije poželjno biti grđanski neposlušan/a, upitan/a, kritičan/a i aktivan/a. Mlade nade kadrova ugasilo je program zapošljavanja u birokratiji, pa i to samo onih koji imaju knjižice ili nekog sa knjižicom do šefa, tako da danas imamo birokrate i birokratkinje kao vojnike i vojnikinje režima koji su uporni u slikanju nove realnosti koja nam se smiješi sa reklama. Većina njih su ugasili luč profesije a da do nje nisu ni došli. U kojim će to fabrikama, preduzećima, industriji, poljoprivredi raditi ti koji su ovdje završili svoje struke, a nisu pedalj mrdnuli odavde? Kako će se oni osposobiti bez rada i u radu? Kako će upravljati svojim životom ako ekonomski ovisni o trogeneracijskom skupljanju para jedva da dobace do prvoga u mjesecu sa porodičnom korpom koja hrani elementarno. I to ne svi, da se razumijemo. Svakog dana neki otpadne i uleti u kazan nesigurnosti u kojem nas već ima previše. Malo je onih koji gledaju u kazan s visine, onih koji su ga smislili, onih koji su nam skrojili opanke, a mi se saglasili sa njima mrtvi zadovoljni šačicom riže i brašna. Da smo makar onda odbili da čistimo skloništa i vreće brašna koje su iz vojnih rezervi dijeljene po našim domovima. Da sam makar onda odbila da naučim da pravim hljeb. To me i danas progoni, kao da sam time pristala na sve ono što će me poraziti kao individuu. Trebalo je da znam da će svako selo imati fakultet kojeg će gasiti kada se ugase izborne pozornice i kada ne bude više bilo moguće objašnjavati da je najbolje ostati kući jer su roditelji na Birou za nezaposlene. Ili vise u vazduhu jer nemaju rješenja na radna mjesta, tako da svakog časa mogu biti otpušteni i time ugroziti i ono malo za preživljavanje. I nije samo to, nego mi ti primjeri istrčaše najbrže. Morala sam vikati da niko tako ne treba da živi. Ukraden tadašnji život niko neće odrobijati.
U međuvremenu, vičem i vičem o tome. I slavim 1. maj. Moj praznik, lirski i realni. Volim ljudski rad, volim svoj rad, a volim i rečenicu da nas je rad stvorio. Ukinuti 1. maj znači da smo ukinuti kao ljudi. Da smo se srozali ispod nivoa ljudskosti. To je lice 90-ih, a i ovo današnje. I sada, među nama, dogodio se trenutak kada je veliki broj ljudi osjetio da može da bude i drugačije. Bez potplaćivanja i prijetnji. Kao da se veći broj počeo prisjećati da smo živjeli i prije ovog i ovakvog života. A osjetili su i u svim balkanskim škrapama i Evropi da u Crnoj Gori ima potencijala da se prekorače sve balkanske krčme u kojima prebivaju ludi od zla i pijani od nacionalizma. Što ako se napravi taj jedan korak da zadrhta duša 100% klero/nacionalističkih politika koje su nam za vratom i o vratu punih 30 godina, dok nam kožu guli neoliberalni koncept pljačke. Što ako?... Budemo li građanski neposlušni možemo im izbiti iz ruku to dvojno državljanstvo, to duplo računovodstvo, te povike da smo divlji svijet. Zaostalim moćnicima može biti teško, teže nego nama. I onima koji na osnovu mjerenja našeg divljaštva mjere i veličaju sopstvenu emancipovanost.
Volim 1. maj jer me on povezuje sa životom koji volim, i onima koje volim. Jer mi šapuće da je rad stvorio čovjeka i da je volonterski rad pređašnjih generacija, moje sestre i njene generacije, moj i moje generacije, obnavljao gradio ne samo mostove i pruge, već naše živote u onom nematerijalnom koračanju i stvaranju prostora da naša djeca budu bolja od nas. Volim 1. maj i čestitam ga svima, od rudara u Biočkom stanu do posljednjeg nezaposlenog/ne, građanina/ke Crne Gore koji se bore za život tražeći da rade.
Bonus video:
