„Samo su dvije stvari sigurne u životu: smrt i porez“ (američka poslovica; po nekim izvorima njen autor je Bendžamin Frenklin)
Nakon izborne krađe predśedničkih izbora, i pored tzv. kriznog poreza „euro po euro“, ovih dana moguća je još jedna pljačka građanskog prava! Najavljena poreska reforma predstavlja direktno kršenje prava na dostojanstven život.
Ovo pravo, pored ostalog, podrazumijeva da država, kao javni servis, građaninu omogući zaštitu svih njegovih interesa u odlukama koje donosi i vodi računa o njegovim egzistencijalnim potrebama.
Kada se donosi odluka od opšteg interesa, poput ove, država građanstvu treba da omogući širok raspon objektivnih informacija i da mogućnost uticaja na kreiranje i donošenje odluke.
Razlozi za ovakvu tvrdnju ogledaju se u više okolnosti. Kako je najavljeno povećanje od 19% „poreza na potrošnju“? Da li su prilikom usvajanja Zakona o budžetu Crne Gore za 2013. godinu razmatrani štetni uticaji globalne ekonomske krize i usvojeni skupštinski zaključci o načinima za umanjivanje njihovog štetnog uticaja?
Programom Vlade Crne Gore za 2013. godinu, da li bi planirana izmjena vašećeg Zakona o PDV-u bila izvršena zbog usklađivanja sa Direktivom 2006/112/EZ o zajedničkom sistemu poreza na dodatu vrijednost ili zbog nečijeg predviđanja da ga treba povećati? Kako je Vladina Komisija za ekonomsku politiku i finansijski sistem došla do procjene o neophodnosti ove poreske povišice ili je samo dovoljna bila „kreditna ucjena“ Svjetske banke i međunarodnog monetarnog fonda?
Koliko će trajati najavljeni poreski režim? Kakvi su efekti ovakve poreske politike: smanjenje nezaposlenosti, povećanje izvoza i razvoj privrede, stimulisanje investicione aktivnosti ili prosta naplata 37 do 40 miliona eura za krpljenje budžetske rupe?
Na koji način će socijalni partneri, sindikalne organizacije i privrednici moći da utiču na donošenje ove odluke? Kakav će biti odnos skupštinskog Odbora za ekonomiju, finansije i budžet i Vlade, odnosno Ministarstva finansija, prilikom razmatranja ove odluke? Još jedna odluka donešena prostim političkim preglasavanjem?!
Kao jedan od razloga za povećanje predmetnog poreza navodi se i okolnost da je isti povećan u 20 zemalja članica EU. Zašto niko ne ističe se da u razvijenim zemljama veće učešće u strukturi javnih primitaka imaju porez na dohodak i porez na imovinu, a ne PDV?
Naravno, ne navodi se okolnost da u ovim zemljama, uglavnom, postoji veoma razvijen poreski pluralizam (više poreskih oblika) i da je povećanje PDV-a bilo praćeno ukidanjem određenih taksi, akciza i namjenskih naknada.
Ovih dana i naša fiskalna vlast pere ruke zbog nemogućnosti naplate poreskog duga u iznosu od 300 miliona eura. Tvrde da skoro 70% procenata ovog iznosa ne mogu naplatiti zbog nepostojanja tih privrednih subjekata ili stečajnog procesa koji se u njima odvija.
U ovom slučaju postoji otvorena sumnja u ispravnost poslovanja nekih od ovih subjekata. Interesantno je da neka od ovih pravnih lica nisu bila predmet interesovanja Uprave policije, Državnog tužilaštva i Uprave za sprečavanje pranja novca.
Ne bi čudilo da su neka od ovih preduzeća imala svoju majku firmu, bili vezani privredni subjekti, bili podizvođači ili preduzeća čija je aktiva dijelom ili u potunosti prešla u vlasništvo nekog drugog subjekta.
Kao još jedan, značajan kontraargument najavljenoj poreskoj mjeri ističe se okolnost da Ministarstvo finansija ne usvaja valjano preporuke Državne revizorske institucije.
Ovđe se u prvom redu misli na nepravilnu naplatu javnih prihoda i o nepravilnoj budžetskoj potrošnji. Prihodni modeli rada Ministarstva finansija, Poreske uprave i Uprave carina, i Ministarstva unutrašnjih poslova i javne uprave iz nekih razloga ne ostvaruju svoju funkciju.
To se, naravno, ne odnosi na Upravu policije, koja budžetski dobro prihoduje zbog naplate drakonskih saobraćajnih kazni, koje se u većini slučaja ostvaruju nakon njima znanih, svojevoljnih isključenja iz saobraćaja (EU ne poznaje praksu isključenja iz saobraćaja bez prethodnog kršenja pravila propisnog kretanja).
Na kraju treba istaći da redistributivna funkcija poreske politike crnogorske Vlade nikada nije postojala. Nikada nismo mogli da valjano ośetimo preraspodjelu nacionalnog dohotka zasnovanu na socijalnim principima - oštro progresivno oporezivanje tranzicionih bogataša i poreske olakšice siromašnim građanima Crne Gore (po standardima EU u našoj zemlji nema srednje klase).
Naprotiv, naša poreska politika je poput naših izbornih dešavanja – neko može da glasa dva puta, a neko mora da plati više poreza; nekog nema na spisku poreskih dužnika, a nekog nema na biračkom spisku; neko nema državljanstvo, a neko nema poresku obavezu; nekome se poništi glasački listić, a nekome prekršajna i krivična prijava za utaju poreza.
Nekima je ovakva Crna Gora majka, a nama ostalima ni maćeha. Takve, koji pokušavaju da nam otmu dostojanstven život, najbolje opisuje misao Oskara Vajlda: „Svemu znaju cijenu, a ničemu vrijednost.“
Bonus video:
