Niko ne bi mario puno za Sjevernu Koreju – malu i izolovanu državu od 24 miliona stanovnika, kojom vlada groteskna dinastija koja sebe zove komunističkom – da nije njenog nuklearnog oružja. Njen aktuelni lider, Kom Džong-un, 30-godišnji unuk osnivača Sjeverne Koreje i „velikog lidera“, sada prijeti da će pretvoriti Seul, bogatu prijestonicu Južne Koreje, u „more vatre“. I američke vojne baze u Aziji i Pacifiku su na njegovom spisku meta.
Kim vrlo dobro zna da bi rat protiv Sjedinjenih Američkih Država vjerovatno značio uništenje njegove države, koja je jedna od najsiromašnjih u svijetu. Njegova vlada ne može čak ni da nahrani svoj narod. U prijestonici Pjongjang nema čak ni dovoljno struje da se ne bi gasilo svjetlo u najvećim hotelima. Stoga prijetnja napadom na najmoćniju svjetsku državu zvuči suludo.
Međutim, nije racionalno pretpostavljati da su Kim Džong-un i njegovi vojni saveznici ludi. Istina je da postoji nešto poremećeno u vezi sa sjevernokorejskim političkim sistemom. Tiranija Kimove porodice zasnovana je na mješavini ideološkog fanatizma, zle realpolitike i paranoje. Međutim, ta smrtonosna kombinacija ima svoju istoriju, koju je potrebno objasniti.
Kratka istorija Sjeverne Koreje je prilično jednostavna. Nakon što se 1945. raspalo japansko carstvo, koje je od 1910. vladalo prilično brutalno nad cijelom Korejom, sovjetska Crvena armija je okupirala sjever, a SAD su zauzele jug. Sovjeti su izabrali relativno nepoznatog korejskog komunistu, Kim Il-sunga, iz vojnog kampa u Vladivostoku, i postavili ga u Pjongjangu za lidera Sjeverne Koreje. Uskoro su uslijedili mitovi o njegovom ratnom herojstvu i božjem statusu i stvoren je kult ličnosti.
Obožavanje Kima, njegovog sina i unuka, kao korejskih bogova, postalo je dio državne religije. Sjeverna Koreja je u suštini teokratija. Neki elementi su pozajmljeni od staljinizma i maoizma, ali veliki dio kulta Kim ima korijene u urođeničkim oblicima šamanizma: ljudskih bogova koji obećavaju spasenje (nije slučajno što prečasni Sun Mjung Mun i njegova Crkva ujedinjenja potiču iz Koreje).
Međutim, moć kulta Kim, kao i paranoja koja prožima sjevernokorejski režim, ima političku istoriju koja seže puno dalje od 1945. Ukliješteno između Kine, Rusije i Japana, Korejsko poluostrvo je odavno bilo krvavo poprište za veće sile. Korejski vladari su preživljavali samo zato što su huškali jednu stranu silu protiv druge i nudeći pokornost, uglavnom kineskim vladarima, u zamjenu za zaštitu. To nasljeđe je proizvelo strah i odbojnost prema zavisnosti od jačih država.
Glavno uporište legitimiteta Kimove dinastije je džuče ideja, zvanična ideologija režima, koja stavlja naglasak na nacionalnu samodovoljnost do nivoa autarkije. Kim Il-sung i njegov sin Kim Džong-il, bili su tipični korejski vladari. Oni su huškali Kinu protiv Sovjetskog Saveza, obezbjeđujući zaštitu i jedni i drugih. To, naravno, nije spriječilo sjevernokorejske propagandiste da optužuju Južnokorejce da su kukavički podanici američkog imperijalizma. Paranoja u vezi sa američkim imperijalizmom je dio kulta nezavisnosti. Prijetnja spoljnim neprijateljima je ključna za preživljavanje Kimove dinastije.
Pad SSSR-a bio je katastrofa za Sjevernu Koreju, kao i za Kubu; ne samo da je nestala sovjetska ekonomska podrška, nego Kimovi više nisu mogli da zavađaju sile. Ostala je samo Kina, i zavisnost Sjeverne Koreje od njenog sjevernog susjeda sada je gotovo potpuna. Kina bi za samo dan mogla slomiti Sjevernu Koreju ako bi joj prekinula dostavu hrane i goriva.
Postoji samo jedan način da se odvati pažnja od ove ponižavajuće sudbine: propaganda o oslanjanju na sopstvene snage i iminentnoj prijetnji od američkih imperijalista i njihovih južnokorejskih lakeja mora biti pretvorena u histeriju. Bez ove orkestrirane paranoje, Kimovi nemaju legitimitet. A nijedna tiranija ne može opstati dugo ako se oslanja samo na brutalnu silu.
Neki smatraju da bi SAD mogle pojačati bezbjednost na sjeveroistoku Azije tako što će postići kompromis sa Sjevernom Korejom – posebno obećanjem da neće napadati ili pokušavati da zbaci Kimov režim. Malo je vjerovatno da će Amerikanci na to pristati, a to ne bi bilo po volji ni Južnoj Koreji. Pored svega ostalog, postoji važan domaći politički razlog za rezervisanost Sjedinjenih Država: američki demokratski predsjednik ne može priuštiti da djeluje „meko.“ I što je još važnije, čak i ako bi SAD obezbijedile takve garancije Sjevernoj Koreji, paranoična propaganda režima bi se vjerovatno nastavila, s obzirom na to da centralni dio džučea čini strah od spoljašnjeg svijeta.
Tragedija Koreje je u tome što niko stvarno ne želi da promijeni status kvo: Kina želi da drži Sjevernu Koreju kao tampon državu i strahuje od priliva miliona izbjeglica u slučaju raspada te države; Južnokorejci nikad ne bi mogli da priušte da apsorbuju Sjevernu Koreju kao što je Zapadna Njemačka apsorbovala Njemačku Demokratsku Republiku a ni Japani ni SAD ne bi bili voljni da plate da se počisti nakon implozije Sjeverne Koreje.
Tako je jedna eksplozivna situacija ostati eksplozivna, sjevernokorejski narod će i dalje patiti usljed gladi i tiranije, a ratne poruke će nastaviti da lete preko 38. parelele i nazad. Za sada, to su samo riječi. Međutim, male stvari – kao što je bio pucanj u Sarajevu – mogu izazvati katastrofu. A Sjeverna Koreja i dalje ima te nuklearne bombe.
Copyright: Project Syndicate, 2013.
Bonus video:
