Basna

Basna, ljudi, basna... Lav, magarci i Crnogorci. Da vaskrsne, Ezop ne bi dalje tražio. (Doduše, čim vidim Mugošu meni sve liči na basnu.) “Bolje hiljadu magaraca koje vodi lav, nego obratno...” Posljednje mjesto gdje očekujete da čujete ovakvu izjavu je – politička kampanja.

U principu, ta misao je uvijek služila da se legitimizuje neka vrsta autokratije, dikatature ili manipulacije. Izjava se pripisuje Napoleonu, mada u Crnoj Gori možete čuti da se kao njeni autori navode i Njegoš, kralj Nikola ili Sula Radov. U novije vrijeme i Sveto Marović.

Otkad je počeo sa onim filozofskim razbrajalicama koje debelo zasmijavanju prisutne (a tek odsutne). Što ne treba da vas zabrine, u Crnoj Gori se bilo kakvoj izjavi najviše vjeruje ako je pripišete Njegošu. Pa ćete, tako, čuti da je Njegoš rekao - “Ipak se okreće”, ili “Ko drugome jamu kopa...” Mada, ako bi već trebalo “odabrati” autora, najlogičnije zvuči – baš Napoleon. Ovakva glupost ipak najviše pristaje vojnom licu.

Ali, nemoguće je osporiti nekolike dimenzije sadržane u tom iskazu: on je duboko antidemokratski, ali takođe i rasistički. Implicira, naime, da su neki ljudi vredniji od drugih bez svoje zasluge – eto, jer su rođeni kao “lavovi” a ne “magarci”. Zato se ova izjava, kome je god pripisali, ponajviše citira u autoritarnim, nedemokratskim društvima.

Onamo gdje caruju mediokriteti. U društvima gdje ljudima možete uvaliti priču da su oni magarci, i da treba da ih vodi neko ko je – lav. Odnosno, da, koliko god vi bili nesposobni, važno je da imate vođu koji je “sposoban”. Ne treba ništa da radite na sebi ili sa sobom, treba samo da shvatite realnost, i da, oduševljeni svojom magarećom egzistencijom, obožavate svog lava.

Aktivista koji je potegao ovu “mudrost” potrudio se da taj rasistički momenat u njegovom diskursu slučajno ne ostane prikriven. Pa kaže da je njegov kandidat - “ljepši, veći, visočiji i mlađi” od onog drugog kandidata. Shvatio sam da je aktivista nepismen, ali nisam shvatio jesu li po srijedi izbori za mister univerzuma, ili predsjednika Crne Gore? A kao “pojačanje” kazanog slijedi, naravno, Njegoš. Jer, “ko na brdo ak i malo stoji, više vidi...” I tako dalje.

Ali, ovakvi iskreni proplamsaji rasizma i mediokritetstva rijetko kada uznemire bilo koga u Crnoj Gori. Ovdje ne uznemiri građane ni kada gradonačelnik bije po ulicama, ili kada se otkriju sistemske prevare vlasti nevjerovatnih gabarita, a kamoli izjava nekog aktiviste vladajuće partije. Možda se zato prepoznaju u podjeli iz Napoleonove izjave citirane u Bijelom Polju?

Koliko sam shvatio, ovaj bjelopoljski Ezop, od početka jasno stavlja na znanje da je riječ o žanru basne – i počinje sa “vrapcima”, dakako na grani, koji, kako tvrdi nadahnuti aktivista, takođe znaju da će pobijediti kandidat vladajućeg režima. Ali, ako vrpaci znaju, izgleda da sami basnopisci nisu baš uvjereni kao i pomenuti vrapci. Inače, čemu tolika muka i galama?

Ipak, ova izjava ima i dodatni humorni potencijal. Dok je zaneseno govorio o lavu-kandidatu, bjelopoljski Ezop se, očito, nenadno sjetio da je u njegovoj “poslovici”, u socijalnom idealu koji predstavlja ovakva maksima, lav samo jedan. A da su svi ostali – magarad. Te je onda imao potrebu za brzom intevencijom. Pa smo čuli da ta gomila magaraca koje vodi lav, sadrži još lavova. Jedan je veliki lav, a gazda je - “najveći među lavovima”.

Tako da je na kraju ispalo da je, ipak, lav samo jedan, iz čega slijedi da su svi ostali – zna se što. A taj jedan se zna ko je. Opšti lav. (A tek je dodatna bizarnost da taj lav ne prepoznaje onog heraldičkog lava, i da mu je logičnija asocijacija francuski automobil, nego li država za koju tvrdi da mu je u srcu.) Tako bjelopoljski Ezop. Kao pravi basnopisac, rekao je mnogo više nego što je htio... Čitaocu ostaje samo da izvuče - naravoučenije. I da djeluje u skladu sa tim, jer basne su, podsjetimo, prije svega - poučne priče.

Za ove druge neću da protivrječim, ali, džabe basne i ezopi – nema tu lava đavoljega...