Jedina sličnost fanstastične knjige "Pukovniku nema ko da piše" Gabrijela Garsije Markesa i slučaja kad je nedavno potpukovnik zapucao u Ministarstvu odbrane Crne Gore jeste što se glavni lik iz romana nada ispunjenju obećanja, a i naš pucač se izgledao nadao istom. Lik iz romana, penzionisani pukovnik petnaest godina čeka da ispune obećanje i obezbijede mu penziju. Knjiga počinje dirljivom scenom u kojoj se sahranjuje čovjek koji je u zlo vrijeme umro prirodnom smrću, što je rijetkost u to doba koje je nazvano „La Violencia“ ili vrijeme nasilja, a trajalo je od 1948. pa sve do 1958. godine.
Gospodin potpukovnik u Ministarstvu odbrane Crne Gore, koje bi po prirodi stvari i zvanja moralo da štiti državu i narod od unutrašnjih i spoljnih prijetnji, uzima stvar u svoje ruke i zbog nekog obećanja o uzletu, činovima i pozicijama, kreće da pištolja u sred Ministarstva odbrane. Građani se po prirodi stvari najbezbjednije osjećaju dok se nalaze blizu Ministarstva odbrane, jer gdje će biti bezbjedno ako ne tamo, tamo ispred zgrade koju čuvaju topovi i ljudi posvećeni miru i bezbjednosti. Ali izgleda da baš iz Ministarstva odbrane naše može da strkne po neki metak, rikošet ka prolaznicima, ukoliko se gnijevni činovnik željan napretka odluči da usmjeri cijev ka prozoru.
I kako da spava narod mirno kad ima u Ministarstvu odbrane ljude koji će da se zalijeću pištoljem na kolege, pretpostavljene, na ženu prije svega, bez obzira ko i koliko bio kriv. Valjda je neko iz našeg Ministarstva odbrane gledao Kjubrikov Full Metal Jacket pa da zna koliko je važno da u vojsci budu psihički stabilni ljudi, koliko je važno da nadređeni budu ipak ljudi a ne samo surovi bičevi, jer na kraju krajeva, to je mjesto na kom se nalaze ljudi pod oružjem, i evo, vidimo što sve mogu da urade kad dođe do tačke ključanja.
Međutim, nije samo ulica divlja, nisu klanovi ti koji su „podivljali“, već je već dugo cijela Crna Gora zašla u vrijeme „La Violencia“. Puca se na svim stranama, a voditelji i urednici dnevnika na RTCG se potrude da nam vijesti o žrtvama saopštavaju tonom kojim saopštavaju i meteo, vremenske prognoze pa nam bude malo lakše kad vidimo da se oni ne uzrujavaju. To što je potpukovnik pucao zbog pozicije, dokaz je da smo ogrezli u obećanjima i da svi žele da se ogrebu što duže o vlast. To je izgleda jedini način da se neko ovajdi, da se primakne vrhu. Naše ljude i (pot)pukovnike interesuje isključivo vlast, zarada, funkcija i dominacija, nema tu više ni lojalnosti, odanosti, privrženosti i riječi, zakletve i svega onoga što predstavlja „vojnička čast“. Isukati pištolj i pucati zbog trivijalnosti, nasrnuti na druge, i to u Ministarstvu odbrane, jasan je znak koliko smo dobro obezbijeđeni, kakvi nas ljudi čuvaju, i koliko su psihički spremni da u kriznim i teškim trenucima zaštite druge, ako već jurišaju sami na sebe.
Crna Gora ima Ministarstvo odbrane kakvo joj samo najgori neprijatelji mogu poželjeti.
Bonus video:
