Interes vladajuće klase u MNE svakako nije pravna država. Njihova briga, trud i vještina usmjereni su na održavanje i ostajanje na vlasti. Državu koriste i uvažavaju u mjeri koja im obezbjeđuje privilegovani položaj i ostvarivanje dobiti. Na isti način cijene i poštuju ljude oko sebe: ako im odobravaju i podilaze, dobaciće neku mrvicu pa i više od toga. Prema slobodnim građanima osjećaju neprijateljstvo i želju za uništenjem. I to bi bilo uglavnom sve, što se njih tiče.
Ali šta sa nekih 330.000 punoljetnih građana koji nemaju simpatija ni povjerenja u ovakvo vođstvo, nego su samo nevoljni saputnici neoliberalne „državotvorne“ ideje. Prepušteni nemaru i bahatosti vladajuće klase gotovo dvostruko brojniji od sigurnih koalicionih glasova. To je onaj čuveni narod za koji propaganda i dalje tvrdi da uprkos svemu daje glas vladajućoj koaliciji. Nazivajući ga pritom i pogrdnim imenima.
Čitav niz izjava istaknutih partijaca – M. Vuković : “Crna Gora je dobrano partijska država“ - i sada već čuveni predizborni dogovori, ne ostavljaju dilemu u pogledu karaktera vladajuće partije. Ista, sebe i nadalje, bez valjanog dokaza, jednači i poistovjećuje sa državom. Država, to je partija tj. vladajuća klasa. I tu im se mora priznati dosljednost: od Tite do predizbornog pobjedničkog dogovora DPS-a.
Država, što je to
Badava suva primjedba iz udžbenika logike da je partijska država - drveno željezo: država je svih građana, umalo se ne omaknu svih nas ili je nema. Antidržavno je – par excellence - isticati jednu grupu (partijaca, trokapića, kriminalaca, mladih i lijepih,...) na račun, štetu i omalovažavanje ostalih građana. U protivnom, u pitanju je poznata Marksova klasna država, gdje jedna klasa – ovog puta nipošto radnička - družina, frakcija, razlomak, ugnjetava druge, pak u tu svrhu prisvaja i koristi sredstva državne prinude. Vraćamo se u ambijent u kojem je odvažni metalski radnik Josip Broz skresao u brk Sudiji – da priznaje samo sud svoje partije.
Vladajuća klasa neprestano zaglušuje parolama, ne da oka otvorit', da je upravo ovaj neoliberalni modus – koji državu koristi kao sredstvo uvećanja profita odabranih - onaj rahatluk, koji smo vjekovima sanjali.
Novi moral tj. neoliberalni
Poznato je da je socijalizam punom državnom i partijskom silom prevazišao i ukinuo „truli buržoaski moral“. U doba revolucije moral je morao biti preinačen i sva tradicija potisnuta, nadmašena, ostavljena u dronjcima i poništena. Ipak, jedan ozbiljan filosof, Milorad Belančić, iznosi dobro obrazloženu tezu da je upravo padanje i oslanjanje revolucije na zloduh umrlog plemena - dakle najmračniji i najluđi dio naše tradicije – bio spasonosni zagrljaj vladajućoj klasi u prvoj krizi doktrine, 1948. godine. (Đede Jovo: „prijava je bilo više nego zatvorskih kapaciteta“).
Procvat palanačkog mentaliteta i obnavljanje plemenskih skupština 90-ih godina, pa i sama „istorijska“ VIII sjednica, nijesu bili ništa drugo nego kupovanje vremena i spasavanje vladajuće klase dok se lati neke nove doktrine i lijepe priče. Neoliberalizma, na primjer, gdje je palanački duh opet nezamjenljivi partner, oslonac i siguran glas, pak evo srećno živi svoju treću epohu: bio je ortak komunizma, zaslužan za uzlet fašizma 90-ih, djelatan i svoj na svome u obnovi kapitalizma.
Prof. dr Vukotić preporučuje svojim studentima kao neophodnost i gvozdenu nužnost novog morala da pokidaju sentimentalne veze sa drugovima iz djetinjstva i rane mladosti. Da odlučno raskrste sa svojom mračnom prošlošću. Nije obrazložio u ime čega i kojeg višeg društvenog načela: recimo, države svih građana, u ime naroda, napretka, neoliberalizma sa ljudskim licem, svijetle budućnosti... Ne bi bilo zgorega da se prof. podupre i nekim naučnim argumentom, jerbo je tu najjači - makar na engleskom jeziku. Ne, to neće učiniti jer je to koliko nemoguće, toliko i suvišno. Nemoguće, jer se takav naum kosi i protivi svim poznatim humanim načelima i filosofijama u Evropi posljednja dva i pol milenijuma. Suvišno, jer se njegovi sljedbenici ne „lože“ na nauku.
Poslušnost je vječna
Tek, neoliberalizam je u oblasti morala zaživio u našoj svakodnevici ne manje nego što je rastur državne privrede promovisan u rodoljublje i patriotizam. Svako lakonog – ko mučeništvu nije sklon - jedanak se upodobio i upregnuo. Ne čudite se ako vam se rodbina i prijatelji više ne javljaju na mobilni telefon ili ne odgovaraju na e-mail. Javljaju se svojim pretpostavljenima, nadređenima, strateškim partnerima, političkim instruktorima... Malo sjutra (kad lipše neoliberalizam) rođacima, drugovima iz djetinjstva, škole, vojske, kafane, fudbala...
Naš rasplemenjeni, neoliberalni čo’jek odlučio se na osamljivanje, izdvajanje, profit, obesmišljavanje društvenih veza, obzira, dobrih običaja, uljudnosti i tekovina civilizacije, zarad obećavajuće budućnosti – novog opijuma za narod - ideologije neoliberalizma, privida lične sigurnosti i bezbjednosti, oslonjene na bezuslovnu poslušnost, poniznost, tekući račun i partiju.
„Gde god da smo ranije bili, sada smo se vratili u jedan teškopodnošljiv, političkom patologijom uništeni, vrednosno opustošeni palanačko-patrijarhalni zavičaj”... (Milorad Belančić). Ili što bi Vladika Rade rekao, slamke smo i siročad tužna - bez igđe ikoga.
Bonus video:
