Aktuelna polemika o odlukama crnogorskih sudova isprovocirala me da se pozabavim istorijatom ovoga staleža i potražim odgovor na zaista bizarno pitanje "Da li su ikada sudovi u Crnoj Gori bili nezavisni i da li oni u svojim presudama baštine "načelo pravde " ili " načelo ideologije"? Ima li crnogorsko sudstvo jednog Džon Džeja ili Džona Maršala? Gdje je stanovala "pravda" u crnogorskom društvu, u sudnicama ili u Glavnim odborima političkih partija?Da li postoji objektivan interes u crnogorskom društvu da sudska vlast bude "dekor" politike i postoji li prećutan "dogovor" između elite i naroda ?Da je najbolja ona pravda za koju se unaprijed zna ishod? Postoji li u crnogorskoj tradiciji pobuna sudskog staleža u cilju zaštite "pravnog poretka, sudskog dostojanstva ,pravnih normi”?
Pitanja je jako mnogo a odgovori su poražavajući -NE. Dakle, istorijat crnogorskog sudstva ne poznaje isto kao nezavisnu instituciju koja je iznad "svih" i isključivo u službi prava i pravnog sistema.Pojedinačni slučajevi, ako ih i ima, sigurno su bili "ekcesi" koji u konačnom nijesu imali uticaja koji bi isprovocirali esnafsku solidarnost i kulturu posvećenosti pravnim regulama. Za sada postoji samo jedna ozbiljna studija na ovu temu (Novak Adžić, Sudstvo i politika u Crnoj Gori 1920-1940) na osnovu koje možemo izvoditi pouzdane i utemeljene zaključke.
No, pođimo redom, kako bi pokazali kada su sudije u Crnoj Gori bili tumači zakona a kada čuvari ideologije? Uzgred napomenimo da su studije "prava" bile uvijek najpopularnije u Crnoj Gori (djelimično i zato što se nije moralo ići na predavanja), te da sa sudskom praksom ne treba miješati istoriju pravne misli. Jednostavno je lako dokazati da pojedinacni briljantni uzleti u teorijskom smislu nemaju praktičnu potvrdu u praksi. Iako se moderna crnogorska sudska vlast vezuje za Valtazara Bogišića i njegov kolosalan doprinos pravnoj teoriji, manje je poznato da je posljednje "čitanje " "Opšteg imovinskog zakonika iz 1888 bilo u četiri oka između "Bada i Gospodara". Ako neko misli da je u "Zakonik" moglo ući nešto, što nije po volji "Gospodara", onda taj ili ne zna ovdašnji mentalitet ili vjeruje da je "Bado" bio natčovjek.
Državni savjet kao najviši sudsko-administrativni organ osnovan je 1879. Godine kada i Veliki sud kao najviša sudska vlast. Tek 1902. Godine je donijet Zakon o ustrojstvu sudova kojim je uspostavljena sudska hijerarhija od "pomiriteljnih vlasti, kapetanskih, opštinskih, oblasnih do Velikog suda".
U kratkom periodu trajanja istorijata modernog crnogorskog sudstva i iskustva Crne Gore od 1796- 1918 najpoznatiji simbol crnogorske " pravde" je bio "cetinjski brijest" staro i razgranato drvo u blizini Biljarde pod kojim je "Gospodar" ( uz prisutstvo naroda ) dijelio pravdu. Ali ta pravda, koja se tek začinjala je "posječena" 1918. Godine i sa njime i krhka i kratka tradicija crnogorskog sudstva. Nova "vlast" je tražila i "novu pravdu" i saglasno tome i "nove" sudije. U novoj državi, pored ostalog, postojalo je i sedam pravnih područja i pravni "interregnum" , jer se čekala unifikacija pravnog sistema. Već 1919 je obrazovan Stalni zakonodavni savjet a Vidovdanskim ustavom(1921) je bila predviđena nezavisnost sudstva ,zagarantovana stalnost sudija, uz to sudije nije mogao biti premješten osim po svom pristanku. Formalno, savremeno i evropski. Stvarno, tipično za ove prostore. Odmah po "ujedinjenju" 13. novembra 1918. Izvršni Narodni Odbor je donio dekret o popunjavanju sudija u Crnoj Gori. Veliki je preimenovan u Kasacioni sud, ukinuti su kapetanski sudovi a njihova ovlašćenja prenijeta na sreska načelstva.
Veliki sud u Podgorici je imao 7 članova, prvi predsjednik je bio Ljubomir A.Bakić. Predsjednik Velikog suda je imao platu od 4000 dinara, sudije 3500. Predsjednici okružnih sudova su imali platu oko 2000 dinara a sudije, zavisno od grupe kojoj su pripadali nešto iznad 1000 dinara. Imali su, uz to, i dodatak na skupoću. Za svoju platu predsjednik Velikog suda je mogao kupiti oko 1000 kg pšenice ili kukuruza, dok je sudija sa najmanjom platom mogao kupiti oko 250 kg. U svakom slučaju sa tom platom, sudije su pripadali socijalnoj a bogme i političkoj eliti. Tako je predsjednik Velikog suda bio i šef Oblasnog odbora Narodne radikalne stranke a svi sudije uglavnom radikali, jer je ministar pravde bio iz ove stranke. Neki od sudija bili su i osnivači stranaka na ovom području, predsjednici okružnih ili sreskih odbora stranaka. Na sudijski položaj su presudno uticali političko opredjeljenje i resorni ministar, te se o njihovoj nezavisnosti nije moglo ni govoriti. Iako se kaže da kod dva pravnika postoje tri pravna mišljenja, ipak je sudska praksa u ovom periodu nadmašila čak i tu anegdotu.
Dakle, neposredno po stvaranju nove države bivši državni prostor Crne Gore podijeljen u upravno-zakonodavnom smislu”.
„Zadržan je onaj sistem sudova koji je zatečen, a koji je proisticao iz raznolikosti pravnih područja, koja su ušla u sastav nove države. Šest različitih pravnih područja, s međusobno vrlo različitim pravnim sistemom, zadržala su se i u celom periodu provizorijuma, a do pune unifikacije sudskog sistema nije došlo ni do kraja postojanja starekJugoslavije“. Odlučujući faktor u postavljanju i vršenju sudske vlasti imali su organi izvršne vlasti. Tako je stvoren sistem "Besudne zemlje"(Đilas) u kojem je postojalo sijaset pravnih cirkusa, do onih da se u jednom danu moglo pobiti nekoliko stotina ljudi a da za to niko ne odgovara. Konačan rezultat ovako kreirane pravde je poražavajući: primjenjivani su pravni propisi zemlje koja je nestala (Crna Gora) i suđeno uglavnom onima koji su se protivili tome što te zemlje nema. Od 1920. do 1940 osuđeno je 283 lica sa područja današnje Crne Gore pred sudovima u Crnoj Gori i u Beogradu, na ukupnu kaznu u trajanju od 1.637 godina 2 mjeseca i 20 dana robije, što znači da je broj lica osuđen na prosječnu kaznu u trajanju od 5, 785 godina ili 2.111 dana. Čitavih 1637 godina tamnice u zatvorima od Požarevca do Zenice izrečenih za oko 300 ljudi u 13 velikih sudskih procesa svjedoče samo o državi koja je željela da "uhapsi" čitav narod.No, kako tako nešto nije moguće, njihovi nasljednici (komunisti) su " uhapsili" državu a time i sudski sistem.
Pošto je država uhapšena "u ime naroda", sada je bio red da "sudi" narod. Tako je inaugurisano pravno načelo "odmazde" kao legalno načelo "pravde" a pravni sistem stavljen u funkciju " revolucije". Pošto su ranije sudije po pravilu bili "sumnjivi" ,jer su se već bili ideološki opredijelili kao "stožeri" stare vlasti , pristupljeno je operaciji "laicizacije sudstva", kada je sredinom 1945 uveden institut "narodnog tužioca", predstavnika naroda u sudskom sistemu. "Laicizacija" je nužno dovela do "vulgarizacije" sudskog sistema, (naročito 1948/9), a sudski sistem je u komunizmu konstituisan kao "čuvar revolucionarnih tekovina i ideologije" i opstao kao takav sve do 1989. Padom komunizma, nije pao i sistem "pravde" već je samo transformisan u instrument" elite na vlasti. Transformacija od "čuvara revolucije " do "čuvara vlasti" izvedena je bez većeg otpora političkih elita, jer je svaka računala "da će ona jednoga dana doći na vlast". Društvo se ponašalo poput onoga ođoše po komšiju - ja nista, mislim mene neće. Dođoše po mog brata - ja ništa,mislim mene neće. Dođoše po mene i bi kasno.
Da li je zaista kasno da Crna Gora dobije svoga Džona Maršala, odnosno sudiju koji će reći da je "Ustav iznad svih" za sada ostaje veliki znak pitanja? Borba za "pravnu državu" je poprimila obrise " borbe za vlast". Pri tome se uvijek zaboravlja da je "pravna država" najpotrebnija "bivšoj vlasti" i tu ne smije biti čekanja, jer smo svi mi "bivši"!
Bonus video:
