Da li je moguće biti cjenovno konkurentan i unapređivati poslovanje u zemlji u kojoj proizvođači nemaju električnu energiju i prohodne magistralne puteve i po mjesec dana godišnje?
Sudeći po komentarima našeg ME (povodom godišnjice članstva u STO) – jeste. Oni koji su u ovoj državi najodgovorniji za kreiranje ambijenta za konkurentnu i zdravu ekonomiju, problem vide na drugoj strani – u privrednicima. Ističu kako “većina domaćih proizvoda nije prilagođena snažnoj konkurenciji na međunarodnom tržištu, kako u pogledu standarda, tako i zbog veličine proizvodnih kapaciteta”.
Poručuju da “uspjeh zahtijeva cjenovnu konkurentnost”, a da se “međunarodna trgovina bazira na inovacijama, kontinuiranom unapređenju poslovanja, adekvatnim distributivnim kanalima i postavljanju šire strategije”. Zabrinjavajuće je kada ovako pogrešna razmišljanja dolaze sa tako visoke i odgovorne adrese. Pokušaću na nekoliko jednostavnih primjera da objasnim zašto ME ne razumije problem kojim se pokušava baviti.
Standardi i veličina proizvodnih kapaciteta
Proizvođači iz sektora mesne industrije, tehnološki najrazvijenijeg sektora u prehrambenoj industriji Crne Gore, ne uspijevaju da dobiju evropski izvozni broj već godinama. On je potreban za izvoz proizvoda u EU. Instalirana savremena tehnologija, neiskorišćeni kapaciteti i međunarodni certifikati HACCP i ISO9001 ne pomažu. Razlog leži u tome što država ne uspijeva da uredi sektor uzgoja primarne sirovine (farmerski uzgoj stočnih grla). Veterinarska kontrola tog procesa nije u skladu sa evropskim standardima. Potpuno isti problem postoji i u mliječnoj industriji.
Dramatični minus u spoljnotrgovinskoj razmjeni Crne Gore nije prouzrokovan samo skromnim izvozom. Prema MONSTATU, Crna Gora je uvezla roba i usluga tokom 2012. godine vrijednosti 1,8 milijardi eura dok je izvoz vrijedan svega 366 miliona eura. Supstitucija uvoza je neophodna i moguća u mnogim sektorima. Na primjer, u Crnu Goru se godišnje uveze oko 20 mil EUR mineralnih voda (negaziranih i gaziranih). Kapaciteti i standardi ni ovdje nijesu problem. Sa ispunjenošću kapaciteta postojećih crnogorskih fabrika vrijednosti 70% uvoza, imali bi novih dvije stotine radnih mjesta na sjeveru Crne Gore. Država ovdje gubi ne samo sredstva prilikom uvoza, već gubi i potencijalna radna mjesta, poreze i doprinose na zaposlene, prihode od koncesije na vodu, kao i porez na dobit koji bi bio ostvaren u crnogorskim kompanijama. Gube se i nove investicije od te neostvarene dobiti u nove fabrike na primjer za proizvodnju sokova, kartonske ambalaže, zatvarača…
Cjenovna konkurencija, inovacija i kontinuirano unapređenje poslovanja
Već sam postavio pitanje našem ME kako je moguće biti konkurentan u zemlji čiji proizvođači imaju probema sa infrastrukturom, putnom, električnom... To utiče ne samo na cijenu proizvodnje već i na uvećanje troškova nabavke sirovina, planiranja zaliha gotovih proizvoda i njihove distribucije do kupaca. Sve ovo na kraju utiče na cijenu gotovog proizvoda.
Možda se iz Ministarstva očekuje da preduzetnici putem inovacije izume novi izvor električne energije ili da naša roba levitira, pobijedi silu gravitacije nekom novom inovacijom pa neće morati da se prevozi blokiranim magistralnim putevima do kupaca.
U vezi konkurentnosti cijene gotovog proizvoda treba sagledati još jedan problem. U maloprodaji u Crnoj Gori 1kg polutvrdog sira možete kupiti za 3,89 eura. Ta cijena sadrži cijenu inostranog proizvođača, prevoz proizvoda do Crne Gore, veleprodajnu maržu uvoznika, maloprodajnu maržu trgovca i PDV. Samo cijena mlijeka za proizvodnju 1 kg polutvrdog sira je oko 3,8 eura. Cijena mlijeka u Evropi je približno ista ili veća. Kako je to onda moguće? Nije stvar u kapacitetima već u subvencijama države koje koristi inostrani proizvođač. Tu je i cijena novca. On ne plaća kamate bankama od 8 - 13% godišnje, već 2 - 4%, ima određene beneficije prilikom green field investicija, a u pojedinim zemljama i subvenciju za svako otvoreno radno mjesto. Mi subvencije nemamo, a razlog nam je objasnio premijer: “Mi smo godinama trošili značajno više nego što stvaramo”. Ko smo to “mi”? Možda je uloga proizvođača presudna i kod pitanja kamatnih stopa. Tu nikakvu ulogu nema CBCG, ni država. S obzirom da je kreditni rejting države oboren sa BB+ 2008. godine, na BB- u ovoj, jasna je inovativnost države.
“Adekvatni distributivni kanali i postavljanje šire strategije”
Distributivnih i kanala prodaje ima raznih, ali svi završavaju u maloprodaji. U Crnoj Gori postoje dva veća crnogorska lanca maloprodaje. Ostali su iz inostranstva. Strani stimulišu prodaju roba njihovih država. Prirodno, štite svoje interese. Ko štiti crnogorski? Ukoliko se pod “širom strategijom” misli na objedinjavanje proizvodnih kapaciteta pod jednom robnom markom, to je moguće ostvariti za velika izvozna tržišta i ogromne količine roba. Ovakav posao je nemoguće raditi bez učešća države. Ovdje bojim se nije problem samo znanje u privredi i državi već i u iskustvu i koordinaciji jednog ovakvog posla. Ono podrazumijeva sinergijsko djelovanje privrede, države i banaka.
Navedeni problemi oslikavaju ambijent u kojem privređuju ne samo crnogorski proizvođači već svi privrednici. Ovakav infrastrukturni i privredni ambijent onemogućava konkurentno poslovanje. Ministarstvo ekonomije bi trebalo da konačno sasluša glas privrede i djeluje. Sređivanje sopstvenog dvorišta zahtijeva znanje i veliki rad ali ne samo preduzetnika već i države.
Bonus video:
