Živjela krajem devedesetih u Podgorici dva dobra prijatelja Edin i Filip. Edin je bio iz svijeta visokog duvanskog biznisa, vlasnik preduzeća za unutrašnju i međunarodnu špediciju „Jube“, a Filip iz svijeta visoke politike, premijer republike. Edin je bio imućan, čovjek široke ruke i bolećiv prema svom prijatelju.
Stoga je jednog lijepog dana Edinova kamarila udijelila "beskamatni kredit" za kupovinu dva luksuzna aviona Cessnu N-888 CN i LearJet 45 Vladi republike na čelu sa Filipom.
Tako su on i ostali zajednički prijatelji Milo, Sveto, Ranko, itd. mogli da mimo zvaničnih procedura i znanja crnogorskih građana lete u inostranstvo, u društvu ili separatno. U provod i šoping ture. I na sastanke kamarile.
I družili bi se oni tako sretno i zadovoljno da grupa hrabrih poslanika jednog vrelog podgoričkog ljeta nije otkrila da je Edin lik iz mašte. Edin je naime bio fantom i nikada nije ni postojao. Njegov identitet je kao sredstvo korišten od strane zajedničkih prijatelja da sakriju tragove i tokove nezakonitih aktivnosti.
Edin je bio kostim mafije, vitez korupcije, anonimus organizovanog kriminala. Poslije njega je ostao - Filip. I krupno pitanje, veće i od Lovćena i od Durmitora. Od režimski zloupotrebljenih crnogorskih različitosti.
A pitanje glasi: ako je već Edin izmišljen radi obmane crnogorske javnosti, u kojoj mjeri je izmišljen tj. kostimiran i njegov bliski prijatelj Filip? Jasno je da uz prevaru i laž ne može da ide istina jer bi ih raskrinkala, istopila kao da su od sapuna. Zbog toga se prevara i laž mogu družiti samo sa prevarama i lažima.
Čudi li onda to što je Filip od aviona (Philippe d'Avion), ubrzo poslije Edinove dematerijalizacije, od premijera postao predsjednik? I predsjednikovao punih deset godina. A nedavno od kamarile predložen i za još pet godina, za još skoro dvije hiljade naših dana.
Definisano i predočavano je već bezbroj puta. Vladanje na osnovu izmišljotina i prevara (uz uvijek, kao sjenka, prisutan represivni aparat) je konstitutivna osobina partije u kojoj je Filip već godinama potpredsjednik. Ta partija je dodijelila Filipu ulogu pomiritelja, osobe koja zastupa politički centar, dimenziju političkih vjerovanja i očekivanja kojoj gravitira većina građana Crne Gore.
Uz pomoć medijsko-obavještajno-policijskih (MOP) mehanizama koje partija posjeduje i upotrebljava, Filip i ne mora biti vješt glumac, samo spretan epizodista, da bi ta suštinska prevara formirala jednu vrstu sopstvene realnosti.
Prevarna realnost međutim može izgledati uvjerljivo samo do onog trenutka do kojeg i svi ostali glumci (dakle, i prevaranti i naivci i neznalice) igraju svoje unaprijed određene uloge. Čim jedan ili više njih izađu iz igre, a to može biti na individualnom, ali i na kolektivnom nivou, predstava ne može da funkcioniše.
Dekor se ruši, jalovost dijaloga postaje očigledna, tenzije između samih glumaca dobijaju na jačini, sufleri zamuckuju i zaboravljaju dijelove teksta. Tamo gdje su nekad bilo slojevi ubjedljivosti i smislenosti, sada su rupe veličine duga KAP-a prema Elektoprivredi.
Već se čuju i ogorčeni uzvici „dolje bando lopovska“, publika masovno napušta salu, a zavjesa tj. ono što je ostalo od nje poslije 23 godina nespuštanja konačno se spušta, i to sa treskom. Svako dobija prema zaslugama, pa i Filip.
Da su Filip i družina "sami", da je za Filipovu pobjedu na aprilskim predsjedničkim izborima presudan njegov "personalitet", kao što je nedavno izjavio, prošlogodišnja žuta revolucija bi već bila dovela do demokratske smjene vlasti.
Filip bi sada bio kandidat opozicije, a ne pozicije. Međutim, određeni međunarodni faktori, a ovdje prvenstveno mislim na zvanične i nezvanične transmisije američkih zvaničnika, ne napuštaju kratkovidu politiku podrške političkom statusu quo.
Jedan američki Filip se prije nekoliko mjeseci otvoreno hvalio svojim prijateljstvom sa Filipovim kriminogenim društvom. Jer, ko je prijatelj sa Milom i Filipom, taj je u prijateljskom krugu i sa Edinom, vitezom korupcije i anonimusom organizovanog kriminala.
U tom slučaju, licemjerne su javne prozivke da se u Crnoj Gori pojača borba protiv ovih zlokobnih i, za demokratizaciju, fatalnih pošasti. Jer se osobama na vrhu piramide koje su emiteri i duha i slova nezakonitosti gleda kroz prste ili se beskompromisno štite.
Traži li se to možda da neko sam odsječe granu milionskog drveta na kojoj sjedi, da se odrekne privilegija i luksuza koje stekao tako što je uništio ekonomsku perspektivu desetina hiljada svojih sugrađana? Da mijenjaju sistem oni koji su ga namjerno stvorili ovakvim, nakardnim? Gdje je nestao onaj tradicionalni američki common sense?
Nije sporno da Filip izvršava naređenja. U maju 2007. godine potpisao je da će Crna Gora tretirati američke građane kao građane višeg reda tako što ih, ako počine krivično djelo na teritoriji Crne Gore, neće izručivati Međunarodnom krivičnom sudu. Na zvaničnom sajtu predsjednik.me reklamira američku ambasadu u Podgorici.
Crnogorski vojnici, nuđeni da idu u Irak, sada su u Avganistanu. Filip će im narediti da u stopu prate i buduće pohode američkog bankarsko-vojno-industrijskog kompleksa.
Problem je, međutim, u drugom. U političkoj i ekonomskoj stabilnosti same Crnoj Gori. Jer, Filip i družina nikada neće napraviti nijedan suštinski pomak koji će ugroziti njihove političke i ekonomske monopole.
To znači da ova država, dok su oni na vlasti, neće spoznati ni vladavinu prava, ni jednakost svih građana pred zakonom, ni slobodu govora i medija. A to je čini permanentnim inkubatorom ozlojeđenosti, međuetničke netrpeljivosti, nasilja i rata.
Stoga je vrijeme da se američki zvaničnici samo-oslobode iz zatočeništva edinovskih vremena Filipa i družine. I dok vagaju svoje opcije, moj savjet im je da utvrde što znači onaj "čudnovati sjaj" u Filipovim očima koji je Momir prvi put zapazio 1997. godine na sjednici Glavnog odbora DPS-a u raspadu.
Bonus video:
