Kada otvoreno osmotrimo naš savremeni medijski prostor – primijetićemo instalirane emisije za razlaganje sadržaja, demarkiranje fokusa pažnje, polu-polu-lončarenje i kao posljedicu svega toga, dovođenje javnosti u, toliko željenu, zabludu. Javni je servis oduvijek gajio emisijale ovakvog tipa i premala bi bila kapaciteta ove kolumne da se samo hronološki, u zadnjih 20-tak godina, pobroje nazivi tih emisija. Jeste, vazda i nekako se oduvijek pretpostavljalo da to jednostavno mora biti tako na državnim frekvencijama. Te emisije se posebno aktiviraju u mnogim, uglavnom važnim ili kritičnim situacijama, pogotovo kada je potrebno na Javnoj sceni oprati neke svježe, aktuelne podatke, a koji govore o nezavidnoj situaciji u državi i u skoro svim nacionalnim grafikonima i kada se, htjelo se - ne htjelo se, razbija mit o neustrašivom sprintu ka euroatlantskm ciljevima i druge bajkovite demokratske uzlete.
Prije neku prekrasnu, postranzicionu noć, otvoreno se na RTCG prikazala emisija o aktuelnim društvenim istraživanjima. Urednica, predpostavlja se, nije mogla odabrati spremniju ekipu da zamagli fokus jednog slojevitog istraživanja međunarodne institucije. Odnos gostiju je 3:1 u korist, zna se, domaćih. Prije svega supruga istaknutog političkog tvorbenika, pa tek onda upraviteljica Upravno-Kamene zgrade, priča 63-u priču, totalno van konteksta emisije, o istraživanju njene firme (?!) koje govori da su zaposleni u državnoj/javnoj upravi manje-više zadovoljni, dobro im je – jer imaju posao, napreduju, vrh, skoro pa vrh vrhova! Odlazi se do Rima i natrag, spominju se dani mladosti, legendarnih socijalističkih društvenih vrijednosti...Nema refleksa i prirodnog šoka, niti makar blagog, neprimjetnog pridizanja sa stolice kada je iznešen podatak da 64% građana Crne Gore ne vjeruje ljudima! Eto ga, štovano čitateljstvo, leglo bazične masovne apatičnosti, iz kojeg gmižu skoro pa sve deformacije našeg savremenog društva! Mi jednostavno nemamo povjerenja u najbliže, ne vjerujemo im, neprirodno smo distancirani, tj. hladni, odsutni, nezainteresovani za ljude i svijet oko nas. Transnacionalno oboljenje. Da, sistem je taj koji proizvodi stalni egzistencijalni grč i koji je od ljudi napravio tako apatičnu mrznovčad. A ko kreira takav sistem punih četvrt vijeka? Samo prošle, 2012-te, kreditno smo se zadužili oko 500 miliona eura. To je oko 800 € po glavi stanovnika, samo za prošlu godinu. Alo?! Ko drži ovako uspješnu firmu?! Čemu služi politika? Za vječito kidisanje Partizana i Četnika?! Ultra QQ!
Emisija nesmetano teče. Pokoji gledalac/slušalac prepoznaje gosta profesora kao studenta generacije i prisjeti se dana prohujale mladosti...Eh, živote, varalico! Još samo poslije emisije, zajedno, na porciju otvorenih ćevapa. I repetiranja one standardne jadikovke kako je kriza svuđe usvijet, kakae ovaj narod!, dobro je i ovo što imamo, samo neka su ova đeca zdravo, itd...Oh, živote...
Jedno je zajedničko u skoro svim instaliranim emisijama. Uprošćavanje, razvodnjavanje, banalizovanje konkretnih podataka i, nakon toga, iznošenje apsolutno nebuloznih konstatacija koje nemaju nikakve veze sa postavljenim pitanjem i koje prolaze bez opomene ili prigovora voditelja ili ostalih gostiju. Voditelji, znate li da imate legitimno pravo da zaustavite debatu kada jedan od gostiju emisije iznosi koještarije i promoviše pogrešnu, promašenu temu? Gosti emisija, slobodno možete ustati i napustiti emisiju u kojoj, ako niste instalirani, nemate šta tražiti. Ako želite, naravno. Nećemo se pritiskat', stvarno!
Stvarno, ima li smisla da se, nakon godina i godina prikazivanja ovog otvorenog emisijala, ne može obezbijediti ugao snimanja kako bi se mogao naslutiti lik gosta emisije, nego se iz potpunog profila, satipo, kadrira prijatna gošća ili markantni gospodin gost? Skoro neđe su četiri gospođe bile u debatnom kadru nacionalnog servisa. Nije bilo trika da pogledate njihova lica. Valjda je nos bitan.
Kada se ove dirigovane emisije prikazuju na privatnim televizijama postoji jedan od sigurnijih modela da ih, iz prve, prepoznate. Ne, ne radi se o prepoznatljivim profilima voditelja/urednika. Riječ je o sponzorima i njihovim reklamama. Prepune su romansiranih, harmoničnih kadrova državnih mesnih industrija, presrećnih i preslatkih telefonija sa neodoljivim paketima, trendy butika i prehrambrenih stovarišta i naravno, bez njih se ne može - nezaobilazni uvoznički lobi hemijsko/konditorskih proizvodčića. Sitnica od kojih skoro pa sve zavisi.
Za kraj, uzmite neku standardnu kućnu biljku pažljivo za saksiju i držite je pored televizora baš kada se emituju reklame za dušeke, razne vrste čudotvornih ulja, masti i popularnih steznika. Ako slučajno propuštite ove termine, ne brinite. Prilikom emitovanja bilo koje popularne serije možete ponoviti pokus. I, viđećete, samo nakon nekoliko redovno ponovljenih seansi, da se biljka osušila, povila i klonula. Apatično poznato, zar ne.
Bonus video:
