Često smo bombardovani prenaglašavanjem pojedinih suludih izjava koje običnim forsiranjem postanu kultne, pa nam promiču zaista dobre fore koje su zavređivale više pažnje. Na vijestima su intervjuisali predstavnika biciklista iz Podgorice, a ispod njegovog imena pisalo je „vlasnik ukradenog bicikla“. Da taj snimak postane poznat dovoljno je samo što je tip potpisan kao vlasnik nečega što je već ukradeno. Međutim, on je na pitanje kako on smatra da treba riješiti sve veću krađu bicikala odgovorio da treba kupovati što jeftinija bicikla. Jednostavno!
Prošlo je bez pompe, bez Jutjuba i hiljade pregleda i šerovanja. Istina je da u glavnom gradu Crne Gore treba kupovati što jeftinija bicikla da biste što manje žalili kad ga jednog dana ne nađete tamo gdje ste ga parkirali.
Bilo bi interesantno ako bi postojala mogućnost da se novac od neke predizborne ankete preusmjeri i da se pokuša odgovoriti na pitanje zašto tako mali broj muškaraca u Podgorici nosi kišobran. Ne bi ta anketa donijela nikakvo blagostanje ili veliko otrkriće, ali makar ne bi bila predvidiva kao predizborne ankete koje treba ukinuti jer nema svrhe predviđati nešto što svi očekuju i znaju. Takođe treba ukinuti i vremensku prognozu za Podgoricu!
Nemoguće je predvidjeti vrijeme u Podgorici jer se kiša, oblaci i sunce smjenjuju svakih pet minuta. Bio sam u gradu kad se nebo nad Podgoricom pocijepalo. Kiša nije lila, ali to nije bio pljusak, već talas. Ljudi su trčali i sudarali se. Ulice su bile poplavljene. Nakon nekoliko dana ili nedjelja nečišćenja, slivnici i šahtovi su bili začepljeni, pa se centar grada za vrlo kratak period pretvorio u lokvu. Tad nema skakutanja i izbjegavanja lokvi, već se traži idealna nastrešnica dok usud sa neba ne prođe.
Velika je razlika između ulaska i uskakanja u kafić, a ja sam zapravo uletio u jedan kafić u Bokeškoj ulici. Nije niko obratio pažnju na moj bijeg od kiše. Bio je to jedan od rijetkih kafića u kojem gosti gledaju svoja posla, ili se bar većina trudi da tako opušteno izgleda. Podgorički kafići su podijeljeni po klasama, odnosno po ukusu. Po načinu oblačenja mogu se klasifikovati ljudi i može se precizno odrediti u koji se kafić ko zaputio. Nemoguće je pogriješiti jer se ljudi kreću shodno klasi, interesovanjima i platežnoj (ne)moći. Često u „ekstra“ kafiću možete vidjeti ljude koji žele da što skuplje plate svoje piće, a takođe i ljude koji su jedva skupili novac da bi popili piće na tom mjestu ne bi li bili dio ekipe, ne bi li bili viđeni. Između prve i druge grupe razlika je samo u platežnoj moći, dok su u svemu ostalom isti. Ipak, druga grupa funkcioniše po principu: „Ima se, može se, ko nema pretvara se!“.
Brzo se napunio kafić u koji sam se sklonio. Ulazili su razni tipovi ljudi sklanjajući se od kiše. Na zidovima su visile ploče, stare gitare i činele. Kiša je u taj kafić natjerala i dvije grupe momaka koji se i nisu baš uklapali u taj ambijent. Obučeni skroz u crno, sa kratkim jaknama koje ističu „napucana“ tijela, okretali su se i prezrivo komentarisali šank, muziku, dok im je najviše pažnju okupirao tip koji je sjedio sam u ćošku. Podsmijavali su se njegovoj zalizanoj kosi i bradi, nesvjesni da je to jedan od rijetkih podgoričkih slikara koji je ostao odan svom stilu oblačenja, ponašanja i slikanja. Autentičnost njegovog rada prepoznali su najveći centri likovne umjetnosti Zapadne Evrope i njegova izložba je u pripremi, dok on sjedi skoro nepoznat i nepriznat u svom ćošku. Sigurno je da će nakon što ga prihvate vani krenuti pomama za njegovim radom i kod nas, dok će Ministarstvo kulture tvrditi da se u svim njegovim radovima može vidjeti da se on još kao mali nadisao crnogorskog vazduha. Slikar je momcima uputio pogled ispod naočara za koji su oni mislili da je pogled jednog običnog ludaka, dok ih je on analizirao i tim pogledom im se podsmijavao.
Momci su stajali bahato naslonjeni na šank, dok je napolju i dalje lila kiša, a prolaznika više nije bilo. Jedan član čopora je glasno rekao: „Kume, jesi vidio kako je džabe pivo ođe!“, dok je njegov prijatelj, vjerovatno vozač, noktom grebao po naljepnici na pivskoj flaši. Trudio se da skine dio naljepnice na kojem piše 0,00%. Želio je neprimjetno da ukloni dokaz da je riječ o bezalkoholnom pivu. Nekoliko njih je vrlo lako izvršili apsolutnu dominaciju nad ostalim gostima.
Ustaljeni gosti skoro da nisu razgovarali među sobom. Svi su čekali da momci prođu pa da nastave sa svojim životom. Kad je kiša skoro prestala da pada, „momci“ su platili i otišli, ali je posljednji od njih iskoristio priliku da uzme jedan kišobran od mnogih koji su stajali pored vrata. Nakon njihovog odlaska, kao da se ništa nije dogodilo, svi su se vratili u pređašnje stanje.
Grad i građani prepustili su se stihiji. Svi čekamo da prođe, zažmurili smo i trpimo. Vjerujemo pjesmi KKN „Proći će i njihovo“. Ne prolazi, a mi i dalje čekamo. Lažemo se, bolesno ravnodušni, ubjeđujemo sebe da je u trendu biti tih i ravnodušan, ne pružati otpor, jer nema smisla. Žmurimo i kad nas neko krade. Nalazimo trenutna rješenja i divimo se snalažljivosti.
Bilo bi zaista lijepo kad bi se sve, ali baš sve mijenjalo brzo i bezbolno kao što se mijenja vrijeme i nebo nad Podgoricom. I mi bismo konačno počeli da se ponašamo drugačije. Valjda.
Bonus video:
