Ako nam svi statističko/sociološki podaci i brojne analize najrelevantnih međunarodnih institucija govore da je savremenom crnogorskom društvu potrebna hitna reanimacija svih vitalnih organa – čemu onda duboka TV šutnja/mistično ignorisanje naših najkrupnijih društvenih problema? Nemoguće je na našim televizijama nalećeti na ozbiljne, javne, stručne, plodotvorne debate o tome kako valorizovati potencijale države i pokrenuti točak stvaranja. Od natalitetske slike do ekonomske efikasnosti solarnog kolektora na jugozapadnim katunima Hajle. Imalo bi se o čemu pričati, to sigurna budi.
Služi li nam, naš medijski javni prostor, isključivo u svrhu tupe zabave, ovlaž analize i jeftine političko - kulturne manipulacije ili imamo snage da, tu vrijednu civilizacijsku tekovinu, iskoristimo ka ravnomjernom, održivom i prirodnom napretku zajednice? Kreatori favorizovanja provjerenih, stereotipnih matrica – ideolozi medijske dinamike, njima se obratite, da vi reču.... Kako é!
Zašto se, o ljuta crnogorska plemena, ne afirmiše kultura dijaloga u pravcu najboljih rješenja za otvorene probleme društva? Nego se brcobecamo, u kojekavim ideološko-nacionalnim prepucavanjima evo 134 slobodne godine!!? Prvaci smo Evrope u nekoliko sportskih kategorija i narod smo sa najviše mentalitetskog prča po glavi stanovnika u Evropi, i to ubjedljivo. I u samom vrhu u nekoliko desetina nenormalnih kategorija. Po upotrebi mobitela i po broju milicajaca, kladionica, javne administarcije...po glavi stanovnika. Mačke smo mi, znamo to.
Onog dana kada je Crna Gora zvanično postala slobodna od fašištičkog zlotvora – istog tog dana je, nažalost, okupirana od jedne partije i jednog čovjeka. Poluvjekovna (67), totalna dominacija partito/milokratske misli, selektirala je preživjelo stanovništvo u par, uglavnom inertnih, kolona. Ne možeš znati password ako nisi član partije - od 1945. do dana današnjeg! Nepotizam se duboko zavukao u mentalitet... i druge, samo naše briljantnosti. Uostalom, kvalitetan društveni humus, koji je potreban da bi se formirao sloj slobodnog građanstva, nije se mogao čvršće vaspostaviti od prečestih historijsko-ideoloških kidisanja. Previše istorije...njojzi hvala.
Dobro, ako su vlastodršci humanitarni rodoljubi, a redovno prenose naši najgledaniji mediji, zašto naša najstarija Banka ili bilo koja privatna, sa majkom Bjankom ili ne, ne pomogne u borbi protiv nezavidnih natalitetskih stopa u Crnoj Gori? Kako, častit ti? Tako, što će povoljnim kamatnim stopama motivisati bračne drugove i drugarice da rađaju i drugo i treće dijete. Nove Crnogorce. Dakle, povoljne, izuzetno povoljne kamatne stope – i to isključivo za pravljenje Đeteta. Novog poreskog obveznika, novog štedišu, đaka i roditelja. „Rodi i Ti, još jednog Crnogorca – poznati bardov barušasti tenor – za samo 2, 49 odsto kamatne stope mjesečno!“.
Pak, na šta bi ličio naš pozorišni život da nije najpoznatije teatralne radnice, doživotno istaknute kulturne stvarateljke, a koja iz decenije u deceniju - ne samo zato što je na samom izvoru kulturnih budžetskih eura - nego i zato što u kontinuitetu pomjera granice našeg scenskog iskustvenija. Bašono, iz sezone u sezonu. Osoben daskališćni igrokaz, doduše i ovog puta kroz već toliko puta viđene muke tranzicionih, egzistencijalnih grčeva jedne izgubljene generacije. Kao što se i očekivalo, autorka opet i nanovo donosi kratkotrajni val umjetne svježine na daskama koje život znače. Predstava „britko kritikuje našu neveselu sadašnjicu i deformacije liberalno-kapitalističkog modela“. Piše u novinama. Na ATV, sjutradan, upozorenje nekulturnoj publici da tapše samo i isključivo kada se predstava završi. QQ!
Nije lako, to budite sigurni, iz najušuškanijih funkcionerskih ćelija nesalomive Partije, kritikovati sopstveni neoliberalizam. Redovno i samoprijegorno, budžetski simulirati teatralnu kritiku. Biti i rukama i nogama u sistemu poremećenih vrijednosti, pa ga onda kreativno/kritički osmatrati, nanovo iščitavati... I to pokušavati predstavljati kao neku novu umjetnost, art, suvremeno pozorište i subverzivno promišljanje, kulturni život...Herbarijumi intelektualnog licemjerstva, obrasci niske podanosti i kurtoaznog cinizma. „Scena je relativizovala licemjerje!“ – vele. U redu. Plaćeno je to.
Karticama Premium. Imaš je – srećni si. Nemaš je – nemaš sreće, moomak! Ah...
Previše emitovanja i repeticija, ponavljanja jedne te iste reklame, pogotovo nije preporučljivo ako su one dramski koncipirane tj. imaju svoj skeč, geg, foru...Pa makar to bila i sitna, popularna, sexy peckalica. Trebalo bi znati da takve reklame, u određenom momentu, brzo bivaju provaljene od publike. Jednostavno se izližu nakon serijala i serijala emitovanja i izazov je pronaći pravi momenat i povući ih. Da ne bi postale antireklame.
Bonus video:
