Crnu Goru, poznatiju kao Ekološka država, od milja zovu još i “botanička bašta Evrope”. A bilje, naročito ono ljekovito i začinsko, zna se, najbolje je ubrano. Još ako je osušeno i stavljeno u najlon, ništa ljepše i zdravije.
Kad bi se računali samozvani travari koji liječe sve moguće bolesti, nude preparate i čajeve na tezgama i kartonskim kutijama na pijacama i trotoarima, moglo bi se zaključiti da bilja imamo koliko hoćeš, pa ga dajemo budzašto samo da se oslobodimo tog korova.
Riješih da potrošim noge i obiđem prodavce ljekovitog bilja. Svakom postavih isto trik pitanje: “Imate li bejturan”, na šta su mi listom odgovarali: “A šta ti je to?” Samo jedna baba na trotoaru u blizini jedne od pijaca, podmladivši se barem 50 godina, šeretski preporuči, ipak, starinski metod sa orasima i medom. Zna baba znanje, a ostali se pokazaše kao potpune neznalice.
Bejturan (mirisavi pelin, slatka Ana) u naše krajeve je došao prije 500 godina vjerovatno karavanima hadžija koji su se vraćali iz Meke ili sa Ćabe, pa ga stare hadžijske muslimanske porodice zovu i ćabni bejturan, ali sam naziv bejturan je dovoljan da odredi ovu biljku jer se nijedna tako ne zove. Bejturan je trava izuzetno lijepog mirisa, a eterično ulje još ljepšeg. Eterično ulje nećete nigdje pronaći jer naši “stručnjaci” za proizvodnju eteričnog ulja nemaju pojma o ovoj travi. Narod vjeruje da donosi sreću, naročito ljubavnu, otuda i pjesma “Bejturane, jado, beru l' te đevojke”. U farmaciji, koristi se kao sastojak za vakcinu protiv malarije i za tjeranje komaraca i insekata.
Niko od samozvanih travara (ne daj bože da sam pitao nekog iz savjetodavnih službi), ne zna da takva biljka i postoji. Nije tako bilo oduvijek. Malo je poznato da praksa travarstva i prodaje proizvoda od ljekobilja na ovim prostorima datira još od XIV vijeka i da je samo od izvoza žalfije (pelina, kadulje) u SAD država svojevremeno zarađivala 15 miliona dolara godišnje.
Malo ko zna podatak da je prva plantaža ljekobilja u Evropi bila u Crnoj Gori, 1903. godine, na kojoj su Francuzi plantažirali buhač, biljku koja ima u sebi prirodne insekticide. Međutim, ratovi i naše tradicionalno neshvatanje onoga što imamo je dovelo do toga da su Francuzi iskoristili te plantaže, nabavili sjeme i plantažiraju buhač u Keniji. Skoro da niko ne zna da je najvažniji izvozni artikal početkom XX vijeka u Crnoj Gori bio ruj, biljka koja se koristi za štavljenje i bojenje kože. Industrija je izmislila zamjenu, međutim, ta zamjena koja je na bazi nafte izaziva alergiju, tako da se danas ponovo vraća.
Amerikanci tradicionalno za Božić jedu ćurku, koja se ne može pripremiti bez žalfije, a tu biljku sa naših prostora koristili su i u pripremi skoro svih jela od mesa. Zbog inertnosti državnih organa, Amerikanci su odlučili da taj biznis prenesu u Albaniju. Neko je donio odluku da nama to ništa ne treba i da možemo da živimo bez žalfije, bez obzira na to što je svojevremeno 10.000 porodica, odnosno 40.000 ljudi živjelo uglavnom od ljekobilja i to dosta dobro.
Giganti, kao što je bilo "Eksportbilje" iz Risna, su propali, a ljekovito bilje se našlo na milost i nemilost samozvanih travara koji nude preparate i čajeve, pokazuju nekakva uvjerenja i sertifikate, na osnovu kojih nema bolesti koju ne liječe. Riječ je, u stvari, o običnim prevarantima. Država ćuti, a u zakonu jasno stoji da branje i sakupljanje ljekobilja mora da se obavlja uz nadzor stručnjaka, da onaj ko sakuplja bilje mora da bude obučen i ne smije dovesti u pitanje stabilnost biljne vrste i njenog staništa na području na kom je bere.
U Crnoj Gori su idealni uslovi za uzgoj matičnjaka, nane, kamilice, žalfije, bijelog sljeza... Ali država nema sluha da nešto učini i pomogne.
Pravi, obučeni berači najbolje će zaštiti biljku. Bilo bi manje i požara, jer oni često, sasvim pogrešno, pale šume zbog pečuraka ili da dobiju pašnjak. Mora se znati na koji način se bilje bere, suši, prerađuje, gdje se prerađuje i pakuje i šta je to što nam nude razni ljudi po pijacama, izložbama, sajmovima i biljnim apotekama. U Crnoj Gori ljudi, čak i iz susjednih država, beru bilje, a niti su obučeni niti maju sertifikat o poznavanju biljnih vrsta, pogotovo zaštićenih. Zato se i desilo da je sa naših planina, kao na primjer sa Sinjajevine i Durmitora, skoro nestala lincura.
Svi znamo da se ona krijumčari i prodaje skoro na svim pijacama, na kojima, preturane kroz desetine ruku, ko zna kad ubrane i ostale ljekovite biljke potparavaju u najlonskim kesama.
Bonus video:
