Da li misle da će „naši partneri“ u Briselu pasti na tjeme kad vide kako se Crna Gora zakitila čovjekom koji je iz te Evrope utekao – ne sviđa mu se porez, legitimno, ali on je utekao kod Putina. (B. Brković - kolumna “Žerar”)
Intelektualci su naša najviša nada. Ima građana koji vjeruju i nadaju se, poput svojih neukih predaka, u kosmički poredak, vrhovnog tvorca, njegovu dobrotu. Taj će, vjeruju, jednog dana sve dovesti na svoje mjesto. Ako neko misli da je On budala – grdno se vara.
Kod intelektualaca je - sve su prilike - vjera u nebo, rjeđi slučaj: bili su gore, ’odali, osmotrili – praznina, vele, i neprobojna tama. Na sreću našli su uporište i oslonac u svjetlosti vlastitog razuma i jasnog rasuđivanja. Nipošto sitnosopstveničkog interesa, šićara, partijske podobnosti... to bi samo trunjilo i bacilo sjenku na plemenitost njihovog zanata, poduhvata i misije. Ispriječilo se između njih i istine. Ništa, međutim, ne može kupiti ili pomutiti njihov oštri pogled na stvarnost.
Ukratko, intelektualci vjeruju u sebe i nas – mi vjerujemo njima.
Otvoreno pismo
Nekad se centar svjetske revolucije nalazio istočnije - u Moskvi. Naši kadrovi i metalski radnici bili su među najboljima i najvatrenijima. Ili kako bi rekao Ahmed Nurudin - boljih je možda i bilo, ali vjernijih nije bilo mnogo. Osvojili smo vlast i postavili revoluciju na noge - vjerni diktatu i podršci Moskve ali avaj: ponekad je vlast teže održati nego osvojiti. Smiješano najslađe se piju – trasirali smo novi put i prišli onima koji imaju novca u većim količinama. K njihovom buđelaru a kontra bivšeg gazde i zaštitnika. (Vjerni Kominterni prijeđoše na prevaspitavanje - k Golom otoku). Tek, postali smo jedna osebujna država, dragocjena i fleksibilna destinacija, istina, veoma skupa po pitanju održivog razvoja. Samo je Zapad mogao da podnese toliki trošak.
Konačno Partija se donekle odrekla Tita, njegovog lika, djela, bratstva i jedinstva, Socijalizama - na istorijskoj VIII sjednici. I priješla na obnovu neopravdano zanemarenog feudalnog poretka, pripadajućih mu atributa i vrijednosti – privrede, užih državnih granica, opširnih privilegija... odgovarajuće kulturne nadgradnje. Nova faza revolucije mogla je da počne - što je i učinila. Sa istim kadrovima razumije se. A to su oni koji ne glavoboljaju previše kad je vjernost ideji u pitanju. (Njihovo načelo je kontinuitet vlasti, a taj je nerijetko povezan sa diskontinuitetom ideje).
Grupa MNE intelektualaca konačno u otvorenom pismu obavještava javnost da Milo&kompanija nijesu više socijalisti. To što možda jesu al’ se pritajili il’ će ponovo biti - ne izvinjava ih. Intelektualci i crnogorski građani i dalje su u nevjerici. “Mi, potpisnici ovog pisma, a vjerujemo i mnogi crnogorski građani, s nevjericom smo primili vijest...“ (grupa intelektualaca).
Neka građani no Brisel
Lako se sad dopisivati sa centrima svjetske revolucije kad je đede Jovo poša’ u penziju i briselski je demokrata obaška – neće nam ništa - pod uslovom da mu se prizna da je to vazda bio. Uostalom lako je dosjetiti se da je slavni glumac došao da se raspita kod naših rukovodilaca kako je to biti socijalista, milioner bez obaveza, patriota i temelj svoje države. (Formalni logičari bi tu primijetili kontradikciju i drveno željezo – šteta što nemaju kome da pišu).
Očigledno, nije više vijest da je DPS odustao od pojedinih parola, ideja ili nedaj Bože državotvornog programa. Zanimljivo je - za dokone intelektualce - da li je iko u njih i vjerovao. Kako inače objasniti činjenicu da nikome iz štaba DPS državotvoraca, partijskih ideologa i romanopisaca, iskrenih simpatizera – napokon, suverenističkih pisaca kolumni, nije palo na pamet da slavni glumac Žerar, milioner i businessman „ne priznaje svoju državu“. I to onakvu, brale – kolijevku građanske revolucije i moderne Evrope. Članicu NATO. No se raskućio i proskitao zarad tri tovara prekomjernog blaga. I pošao kod Putina. Pa Mi sad moramo da se izvinjavamo Briselu zbog njega. (I Monte Karlu ništa manje jer je tamo trebalo da pođe).
I čuvari tvog poštenja
Kako se takav uopće usudio da priviri u MNE, posred obnove naše vjekovne duhovnosti, suverenosti i nezavisnosti. U jeku borbe socijalista na daljem razvoju imperije kapitalizma. Kako je smio izaći na oči državotvorcima, patriotama i obnoviteljima temelja države za vjekove koji su pred nama. I Konsolidacije budžeta vladinim prirezom euro po euro na telefonski i strujni priključak. (Krupni kapital ne ide bez široke podrške građana).
Poseban i svakako ne najmanje važan (dapače!) aspekt naše borbe vodi se upravo protivu opozicije i nevjernih građana koji traže hljeba preko pogače i bleje preko brda i po regionu za matičnom državom. Hiljadu puta smo im rekli da si utuve u glavu: „nijeste vi protiv socijalističke partije i demokratije, nego protiv svoje države“. Crkavate od zavisti što smo veće patriote i milioneri od vas. I što plaćamo porez tamo ’đe su nam pare.
Bonus video:
