Poslanika Dragutina Papovića ne poznajem lično. Ono što znam o njemu iz javnog djelovanja za svaku je pohvalu. Govorim o periodu prije nego što je postao poslanik. Zato me je i iznenadilo njegovo posrnuće tokom rasprave u Skupštini Crne Gore u srijedu. Kada ga je progonila čista prošlost. I od nje odustao da bi branio prljavštine iz tuđe.
Sjedio je poslanik Papović satima u plenarnoj sali i slušao citate sopstvenog rada “Crnogorski karteli i tajkuni - druga generacija”. Gotovo identična trećoj generaciji. Svi su ih prepoznali osim Papovića. Ocjena da se “na vlasti nalazio apsolutni gospodar... a sve trgovačke i zelenaške radnje je preuzeo njegov brat” je čak i njegovim partijskim kolegama u poslaničkim klupama izazvala osmijeh, ali poslanik Papović nije prepoznao svoj rad. Rečenica “na taj način je zemlja, privreda, državna uprava, pa i čitava Crna Gora bila u rukama nekoliko porodica” opasno mu je ličila na opis današnje Crne Gore, pa se nije grabio za autorstvo.
Da su gospodar i njegov brat “u svijet privilegija uveli novi glavarski sloj, koji im je bio odan i koji je ubrzano napredovao i u državnoj službi” učinjelo mu se poznato u trenutku kada je vidio sebe na monitoru. Onda je pogledao par kolega i s razlogom zaključio da je i karakterno i intelektualno superioran u odnosu na njih i da mu to pripada.
I ocjena da su “od borbe za nezavisnu Crnu Goru samo su snalažljivi tajkuni uspjeli da izvuku basnoslovnu korist” mu je bila poznata. Nije znao odakle, ali je bio siguran da on nije autor.
Ipak, par sati kasnije neko mu je javio da je u pitanju njegov tekst i da bi bilo dobro da “revidira”. Što je, nažalost, i učinio. To je najtužnije u čitavoj priči. Da je poslanik koji bi trebalo da bude budućnost partije i od koga se očekivalo da mijenja sistem na bolje počeo da liči na DPS. Umjesto da se bori da DPS liči na njega. Taj sistem živi trošeći bezlične mediokritete. Papović je suprotno od toga. Sistemski je važno da se takvi ljudi ne potroše braneći tuđe prljavštine. Njegovo ograđivanje od sopstvenog teksta je koliko besmisleno, toliko i porazno. Besmisleno, jer trošenjem sebe neće sakriti istorijsku paralelu koja je očigledna. Porazno, jer je odricanje od svog djela kada ono ne odgovara partijskom šefu najgore što jedan naučnik može da učini.
Ovo pišem da bismo poslaniku Papoviću pomogli da ne uspije u onome što pokušava.
Meša Selimović je to odlično objasnio: “Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda.”
Autor je član Predsjedništva Socijaldemokratske partije
Bonus video:
