Putevi saradnje

ODJEK IZBORA I PRESUDA HAŠKOG TRIBUNALA

Presude Haškog tribunala kojim su oslobođeni optužbi za ratne zločine, najprije hrvatski generali Gotovina i Markač, a zatim bivši kosovski premijer i jedan od vođa OVK Haradinaj, uz euforično slavlje na jednoj i izlive ogorčenja na drugoj strani, bile su vjetar u jedra onim sredinama koje su godinama agitovale protiv tog suda tvrdeći da je to političko tijelo stvoreno da bi jedino Srbima sudio za ratne zločine, ispisujući time svoju istoriju i presudu za ratove na tlu nekadašnje Jugoslavije. Te presude i njihov odjek umnogome su opteretile odnose u regionu, koji su sa dosta teškoća i sporo obnavljani. Oni su već bili zapali u krizu nakon ishoda predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Srbiji, što je kod nekih izazvalo podozrenja ili opreznost, ponukane nepromišljenim izjavama ili ranijim učincima novih čelnika vlasti. Otuda pitanje - kako dalje. Negativan trend treba zaustaviti, te se vratiti započetim procesima i okvirima saradnje, jer to odgovara sadašnjim i budućim interesima svake od država našeg regiona, interesima rješavanja preostalih problema i perspektive u širim prostorima evropskih i atlantskih integracionih kretanja.

Vrijeme, to “majstorsko rešeto”, čini svoje, pa se postepeno život vraća u normalnije tokove, a istorijske teme ustupaju mjesto onim što su današnje i sjutrašnje potrebe države i društva: ekonomskom i socijalnom razvoju; zapošljavanju i standardu; suzbijanju kriminala i korupcije; reformama i ispunjavanju preduslova za evropske integracije i sl. Sve to povezano je i sa potrebom regulisanja, normalizacije odnosa u regionu, radi otvaranja tržišta, olakšavanja kretanja ljudi, roba, usluga, kapitala, ali i kao test spremnosti i zrelosti za ulazak u šire regionalne okvire. I, uprkos brzini i oštrini u ocjenama i prognozama da će presude negativno uticati na procese pomirenja i saradnje u regionu, neće se moći istrajavati u takvim stavovima, a da to ne ugrozi temeljna opredjeljenja vlasti u zemljama regiona. Mnogi započeti programi srećom nijesu prekidani, ali je doprinos i učinak vrhova vlasti nezamjenjiv da bi se očuvao, nastavio i proširio dostignuti nivo međusobne saradnje.

UBRZATI ISTRAGE I SUĐENJA ZA ZLOČINE

Normalizacija i unapređenje međusobnih odnosa, svakako, pretpostavlja, zahtijeva da se što prije izvedu pred lice pravde počinioci zločina, kako onih u vojnoj akciji “Oluja”, ali i svuda gdje je bilo zločina, u Lori, na Dubrovačkom podrucju, na Kosovu, širom BiH, u deportacijama, Bukovici i drugdje. Suočavanje sa zločinima, njihovim počiniocima i presude, potrebne su, najprije, svakoj našoj sredini, državi, da bi stala na stranu pravde, a identifikovala počinioce i nalogodavce zločina, skidajući krivicu i ljagu sa naroda. Ono je potrebno i kao ulog u gradnju novog povjerenja među narodima i državama, koje je toliko značajno za ovo trusno područje opterećeno istorijskim pamćenjem i težnjama za namirivanjem dugova prošlosti. Ostaje da se vidi da li će javno i jasno saopšteni stavovi najodgovornijih da će se istražiti svi zločini i suditi počiniocima, biti ovog puta praćeni efikasniji akcijama tužilaštva i sudstva, te privođenjem i osudom počinioca i nalogodavaca zločina. Ili će se, ponovo, sve završiti na deklaracijama, bez suštinskog i efikasnog pomaka u preuzimanju odgovornosti za počinjene zločine.

MOŽE LI CRNA GORA, KAO NOVI “LIDER REGIONA”, POMOĆI?

Crna Gora, ovom prilikom, nije direktno pogođena promjenama koje su predsjednički i parlamentarni izbori u Srbiji donijeli. Štaviše, javno su od strane novih lidera Srbije saopšteni stavovi da Crnu Goru prihvataju kao suverenu državu i namjere da će nova vlast raditi na unapređivanju odnosa. Niti zbog presuda Haškog tribunala. Ali bi dalji nepovoljan razvoj odnosa Srbije i Hrvatske ili BiH imao veoma negativan uticaj na cjelinu situacije i odnosa u našem susjedstvu, pa tako i na ambijent i sveukupno stanje i procese u regionu. Podsjetimo, takvi negativni trendovi bi pratili i obilježili ulogu kakvu poneki, kod nas i mimo nas, daju Crnoj Gori, kao lideru regiona, po tome što, nakon prijema Hrvatske u Evropsku uniju, Crna Gora preuzima štafetnu palicu u pristupnim pregovorima za članstvo u EU. To bi onda, makar i implicitno, sugerisalo da bi se od Crne Gore očekivalo da doprinosi prevazilaženju trenutnog zastoja ili pogoršanja odnosa, te da ponudi neka rješenja za izlaz iz sadašnje nepovoljne situacije.

Takva kretanja, kao i tako zamišljena uloga Crne Gore, ali još više okolnost da, srećom, ima uglavnom dobre odnose sa svim svojim susjedima, da se afirmisala kao činilac regionalnog razumijevanja i saradnje, pružaju joj mogućnost da izađe sa nekim predlogom kako bi se pružila šansa liderima regiona da se susretnu u Crnoj Gori i učine prve korake ka smanjivanju tenzija i vraćanju dijalogu i saradnji.

Prilika za to može biti već uskoro, za mjesec ili dva, kada se u Crnoj Gori bude održala godišnja sesija Igmanske inicijative, jedinstvene regionalne mreže nevladinih organizacija i aktivista, na koju su, već tradicionalno, pozivani i na čijim sesijama učestvuju predsjednici četiri države potpisnice Dejtonskog sporazuma (BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije), kao i komesar za proširenje Evropske unije. Taj skup je, uostalom, zamišljen kako bi se sagledali putevi i načini rješavanja preostalih problema u našem regionu; podrške državama u osvajanju evropskih vrijednosti i napretku prema integracijama; kao i u jačanju regionalne saradnje, koristeći neka druga dobra iskustva. Kroz takav jedinstven model susretanja i zajedničkog angažmana organizacija građanskog društva i najodgovornijih predstavnika država, nastoje se tražiti rješenja za probleme u odnosima, prevazići podjele i nepovjerenja nastali tokom ratova 90-ih godina i graditi novi odnosi dobrosusjedstva, povjerenja i saradnje, u interesu svih i zajedničkog napretka prema integracijama.