„Vlast je kao plod; dok ne bude zreo neće pasti ma koliko tresli drva na kojima raste.“ (Borislav Pekić)
Gospodine Pekiću, naš problem je sa druge strane. Plodovi vlasti, puni otrova i truleži, prezreli su do pucanja. Vise nam nad glavama, udarajući nas po tjemenima, zamislite - visoko uzdignutim. Curi smola sa drveta mafije na naša debela čela naborana godinama ćutanja i čekanja, rastače se po licu, po očima i obrazima. Žvaćemo prljave plodove, gutamo i varimo, ne tresući drvo koje se razgranalo nad nama zaklonivši pogled, ne, suprotno - zalivamo ga uporno i ponizno, dvije decenije, tepajući mu: Demokratska partija socijalista ili, kraće, Milo Đukanović.
Tužno je bilo gledati: oni koji treba iz temelja da tresu drvo, oni koji treba da kažu novu riječ i pokrenu zamrznutu Goru Crnu, oni koji treba da žare ognjem nezadovoljstva i neprihvatanja, ti isti oni slušaju šefa, smiješe se šefu, klimaju šefu. Koji, uplašen i zabrinut njihovim stavom, povremeno - zijeva. Još više: šef im drži predavanje. Šef ih kori, šef ih kinji, šef ih hvali. Konačno - šef se sprda sa njima, sprdajući se, tako, sa svima nama. Kaže im: “Ne postoji nijedan čovjek na planeti koji može reći da je sa mnom napravio neki dil, na štetu Crne Gore.” Priča im o demokratičnosti izbornog procesa u nas, o poštenju i moralu, o zaslugama i iskušenjima, o pravdi i pravednosti, o zakonima i institucijama, o državi i istoriji. Nudi im: “Moja ruka prema svima ostaje ispružena.” Prisustvom je prihvataju. Čas mafije.
Slušaju ga, nakon svega! Nakon ratova za mir i zločina na koje su on i njegovi huškali. Nakon Dubrovnika i deportacija. Nakon slanja goriva za tenkove “od Srebrenice do Goražda”. Nakon šverca cigareta i ko zna čega još. Nakon sumnjom obavijenih, nerasvijetljenih ubistava. Nakon kriminalnih privatizacija i kriminalizovane ekonomije. Nakon Prve banke osnovane 1991. Nakon Brana Mićunovića, Veselina Barovića, Dušanke Jeknić… Nakon Stanka Subotića. Nakon Frančeska Prudentina i Franka de la Torea. Nakon izbora pokradenih u dugom trajanju. Nakon Nikšića. Nakon Draga Đurovića. Nakon svega imaju uši za riječi njegove.
Slušaju ga, odbijajući da shvate ozbiljnu i opasnu istinu sadašnjeg trenutka crnogorske stvarnosti: slušanje je saučesništvo, legitimacija i prihvatanje. Slušanje je kapitulacija. Sedmi put ga slušaju kako im poručuje: ”Put kojim idemo je put izazova, ali vjerujem da ga zajedno možemo uspješno preći.” Ili: ”Brži oporavak i napredak možemo očekivati ako budemo radili zajedno.” Ili: ”Pitanja kojima će se baviti ova Vlada od sudbinskog su značaja i za naše građane i za našu državu.” Ili: “Nije lako, i neće biti lako.” Ili: ”Ja sam spreman da zajedno sa Vladom ponesem odgovornost pred vama i pred crnogorskim građanima.”Amin.
Slušaju ga dvije decenije. Slušaju ga dvadeset tri godine. Ne samo to: vrbovali su i podmladak koji će biti izdržljiviji u skupštinskom sjedjenju i strpljiviji u parlamentarnom slušanju. Kulturniji u ophođenju i moderniji u antirežimskoj komunikaciji. Umiveniji za medije i ljepši za novu generaciju. Još više: angažovali su i dovoljan postotak žena. Teorija kaže da ljepši pol pažljivije sluša. Sve u svemu: slušaju ga dostojanstveno, herojski i opoziciono. Slušaju ga prkosno i ratoborno. Ni sam Isus nije toliko dobro, krotko i znalački slušao Velikog Inkvizitora u Braći Karamozovima, Fjodora Dostojevskog. Prosto: toliko ga dobro i dugo slušaju da ih je grijeh i prekidati u toj maestralnoj igri slušanja, igrokazu subjekta i objekata, u toj predstavi visoke politike, koja se, osjetili smo odavno, lomi po kostima našim.
Dok mi, predvođeni njima, slušamo, Grci, u kolijevci demokratije, ne mareći za Vašington, Berlin, Brisel i ostale planetarne centre moći i demagogije, alarmiraju svijet vaninstitucionalnim nezadovoljstvom i uličnom demokratijom. Oni ne slušaju, njih slušaju. Dok Slovenci, sada Evropljani, na cestama ruše bahate funkcionere, mi junački ćutimo. Dok Egipćani, u Kairu, okupiraju Tahrir i ostale trgove, nas okupiraju. Mi, demokratski, slušamo parlamentarne izabranike podzemlja i mafije, one za koje njemačka državna novinska agencija piše: “Njegov brat Aco posjeduje Prvu banku, koju svako malo spasavaju državnim parama. Njegova sestra Ana Kolarević je privilegovani advokat u zemlji, a njeno ime se uvijek iznova pominje u vezi za korupcijom pri privatizaciji Telekoma…”
Postoji li nešto što do sada nije rečeno? Koliko istih mandatarskih ekspozea, istih floskula, istih obećanja, istog čovjeka, treba saslušati da bi se promijenila opoziciona taktika i strategija borbe protiv oligarhije DPS-a oličene u Milu Đukanoviću? Do kada kanite iz udobnih, skupštinskih klupa slušati velike laži malih političara? Koliko još planirate biti ikebana za briselske oči? Do kada mislite da na kašičicu kritikujete i učestvovanjem u lutkarskom i lukrativnom pozorištu dajete legitimitet kidnapovanim institucijama? Zar mislite da će ambasadori SAD, Velike Britanije, Njemačke, Francuske i drugih zapadnih sila u Crnoj Gori uraditi posao za vas i nas?
Izađite iz institucija. Formirajte Vladu nacionalnog spasa u sjenci. Osmislite ozbiljan i sveobuhvatan plan demokratske borbe. Plodovi vlasti, puni otrova i truleži, prezreli su do pucanja. Uradite nešto konkretno za Crnu Goru: zatresite drvo mafije.
Bonus video:
