Često mi se po glavi motaju stihovi Sunshinea: „Dal' si nekad bio četnik, ustaša, partizan, dal' si nekad im'o školu ili bio tarzan“. Pa opet: „Dal' si nekad bio četnik, ustaša, partizan, dal' si nekad bio četnik, ustaša, partizan“. Naglašavam ovo „pa opet“ iako rizikujem da zvuči kao ono odvratno „pa kaže“ koje ubacuju kao naznaku da stiže refren narodne pjesme!
Kao u lošem vicu, devedesetih godina otpočele su nove podjele, tad samo na četnike, turke i ustaše. Svjetla su bila ugašena, a „kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, onda sijevaju noževi“. Svega pedeset godina su noževi bili zakopani, ispostavilo se da su zakopani na dobro znanim mjestima. Devedesetih se sve povampirilo, pomiješala se ideologija i ikonografija. Svi pokreti iz Drugog svjetskog rata su oživjeli, sve su uniforme postale aktuelne, sve osim partizanskih. Jedino je antifašistički pokret nepovratno otišao u istoriju.
S obzirom na to da se ovdje proizvodi više istorije nego što možemo da podnesemo, teško da se može zamisliti kako bi u jednu knjigu stala istorija naših naroda. Svi ratovi, prekretnice, seobe, izdaje i prevrati bi morali stati u jednu knjigu. Stavite sebe u situaciju da treba nekome da objasnite u svega par rečenica samo balkanske podjele od 1940. do danas. Tu se javlja problem istih imena, a različitih pokreta. Period između 1941. i 1990. će vjerovatno biti spojen u nekoj velikoj knjizi istorijskih dešavanja, odnosno neće biti svrhe za objašnjavanjem onog što je neobjašnjivo, tako da je vrlo vjerovatno da će partizanski pokret i njihove žrtve biti vrlo lako zaboravljen i izbrisan iz istorije. Vjerovatno će jedva biti pomenut.
U Hrvatskoj, Srbiji i Republici Srpskoj nije novitet uklanjanje spomenika partizanima, a čak se i na istim mjestima grade spomenici njihovim tadašnjim protivnicima. Države su osjetile da skače popularnost onima su proglašeni gubitnicima u Drugom svjetskom ratu, pa na sve načine pokušava da se dodvori masi. Partizani su demode i poistovjećeni su sa komunističim totalitarnim režimom.
U parku iza hotela “Crna Gora” nalazi se spomenik Đini Vrbici, revolucionarki koja je dala život za slobodu (tačka). Često obratim pažnju na spomenik učesnici NOB-a iako je taj prostor sveden na uzani prolaz između novog Hilton hotela i novoizgrađene zgrade u kojoj se nalazi Prva banka. Njen spomenik najviše koriste klinci kao stativu kad igraju 10-9 ili viktorije, a koriste ga kao stalak za piće i momci koji se zagrijavaju pred grad. Rastjera ih nekad obezbjeđenje zgrade, smetaju stanarima da spavaju.
U Crnoj Gori biznis i tranzicija su doprinijeli da se zanemare i zaborave spomenici NOB-u, na njih se gleda samo kao na smetnju pri izgradnji iako mnogi vjeruju da je ideja jugoslovenstva u Crnoj Gori jaka. Vjerovatno se pri takvim procjenama vode imenima kafića Nostalgija, Titograd, SFRJ i tematskim žurkama koje se organizuju u čast Jugoslavije pa ne razlikuju modu od realnog stanja. Običan trend je vodilja novog talasa jugoslovenstva u Crnoj Gori, iako bi to trebalo da budu đedovi koji su ginuli u partizanskim redovima. Jurišali su i ginuli za slobodu, nesvjesni da će komunizam kasnije donijeti nešto sasvim drugo. I dok im se mi zahvaljujemo, tako što „ločemo“ u nekom pabu na Dan mladosti, zastanem i zamislim se kad mi prijatelj saopšti da ne mali broj država u Južnoj Americi čita i uči o našim đedovima i divi se njihovom skoro pa golorukom antifašističkom otporu. Smatraju ih istinskim herojima i borcima za slobodu! Dok mi mijenjamo spomenike i imena ulica, jedna od glavnih ulica u Pragu još uvijek nosi ime „Avenija jugoslovenskih partizana“. Oni nisu zaboravili.
Nije slučajno da se zaborave tolike žrtve i stradanje baš kod nas. Komunizam je uništio uništio sve ideje za koje se narod borio. Komunizam je pregazio narod. Jedan od najistaknutijih jugoslovenskih komunista Jovo Kapičić nije propustio priliku da se još jednom obrati narodu, a zatim i vlastima. Poručio je u 2012. godini: „Meka je vlast“. Zvuči kao Staljinova parola. To bi valjda trebalo da znači da je batina meka pa treba uzeti čvršću, ili da treba zamahnuti jače. Sreća pa je Goli otok u sastavu Hrvatske.
Slavko Perović je u jednom od svojih tekstova napisao: „Nikada neću zaboraviti otvoreno pismo pokojnog Danila Kiša kojim je, 1982-ge odbio da bude član odbora za proslavu petstogodišnjice Cetinja objašnjavajući da ne želi da sjedi u timu koji vodi golootočki zločinac Jovo Kapičić!“.
Prošlo je tačno trideset godina od tog čina Danila Kiša, i rijetko se pominje to njegovo pismo, iako je otvoreno. Na svim skupovima posvećenim Danilu Kišu raspravlja se o djelima, pričaju se anegdote, svi se prisjećaju njegovog lika, ali se njegovo otvoreno pismo prećutkuje.
Danas se vješto koriste povampireni pokreti i ideologije. Vrlo je lako svrstati ljude po bilo kom osnovu, etiketirati ih bez prava žalbe. Ženi Lebl je napisala knjigu o Golom otoku po nagovoru Danila Kiša, ona je tamo poslata zbog politički nekorektnog vica („Vic dug dve i po godine“). Njena knjiga bila je najprodavanija u Izraelu.
Izgleda da se vrijeme ne mijenja, krivica se lako stiče, samo se oblik kazne promijenio. Danas je u Crnoj Gori moguće da bi zbog ovakvog otvorenog pisma iz 1982. godine u kojem kritikuje „antifašistu“ Jova Kapičića, Danilo Kiš mogao vrlo lako biti „označen“ kao četnik, iako se uvijek javno deklarisao kao evropejac.
Bonus video:
