Palestina nije više „entitet“, već država – ili da budem precizan, država ne-članica posmatrač u Ujedinjenim nacijama kao Sveta Stolica. Palestinski napori naišli su na podršku 138 zemalja članica (Njemačka, Britanija i 39 drugih zemalja su bile uzdržane), dok se svega sedam uključujući Maršalska Ostrva, Palau i Panamu pridružilo SAD i Izraelu u protivljenju, ostavljajući obje države izolovanijim nego ikada prije.
Premijer Benjamin Netanjahu je bio bijesan: on je predsjednika Palestinskih vlasti (PA) Mahmuda Abasa nazvao lažovom i dao odobrenje za izgradnju 3000 novih jevrejskih naselja koja treba da budu izgrađena na okupiranoj palestinskoj teritoriji. Njegov šef diplomatije Avigdor Liberman je već ranije zaprijetio da će zgaziti PA vladu na Zapadnoj obali ukoliko glasanje u UN bude sprovedeno.
Međutim, za ono što se dogodilo Izrael može samo sebe da krivi. Abas i njegov premijer Salam Fajad su bili umjereniji i otvoreniji za ozbiljne pregovore sa Izraelom, od bilo kojih prethodnih palestinskih lidera. Palestinska policija sarađuje sa Izraelcima kako bi suzbili nasilje na Zapadnoj obali. Unapređivanje ekonomije a ne nasilni sukobi su glavna preokupacija PA.
Međutim, nastavljajući sa izgradnjom naselja na palestinskoj zemlji, izraelska vlada je podrila Abasov autoritet i Fatahovu vladu skoro do te mjere da izgledaju nesposobno. Sve više Palestinaca koji su siti onoga što smatraju beskorisnim „mirovnim procesom“ vjeruje da žestoki rival Fataha Hamas, islamistički pokret koji upravlja vladom, ima direktnije načine da prevaziđe sadašnji zastoj. Neuspjeh Abasovih mirnih metoda učinio je da nasilje kao alternativa izgleda sve privlačnije.
Hamas je, takođe, isplivao kao moralni pobjednik nakon najskorijeg – ali sigurno ne i posljednjeg – vojnog sukoba. Izraelci ne samo da nijesu zastrašili Palestince bombardovanjem Gaze i mobilizacijom vojske već su učinili da izgleda herojski u svom otporu. Još jednom Abas je u poređenju sa tim izgledao slabašno. Zbog toga mu je očajnički bila potrebna pobjeda u UN. Diplomatsko promovisanje Palestine mu je dalo slamku spasa.
Da li su Izraelci zaista željeli ponovni vaskrsnuće islamističkog nasilja u Gazi, moguću propast mirne politike na Zapadnoj obali, a sada i pravo priznate Palestine da preda Izrael Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine? Ukoliko nijesu, zašto su toliko nespretni?
Izgleda da Izrael pravi istu grešku koju su drugi napravili u prošlosti. U više navrata je dokazano da vojno zastrašivanje civila ne lomi njihov moral i okreće ih protiv njihovih lidera, bez obzira na to koliko je režim užasan. Upravo obratno, zajedničke poteškoće obično jačaju veze između građana i njihovih vladara. Tako je bilo u bombardovanim njemačkim gradovima tokom Drugog svjetskog rata; tako je bilo u Vijetnamu; i tako je izgleda u Gazi.
Međutim, postoji još jedan način da se gleda na tu situaciju. Nazvati vladu nespretnom ne bi pogodilo u suštinu. Izrael nije u zabludi da će Palestinci zbaciti svoje lidere. Zapravo snažniji Hamas ide na ruku izraelskim tvrdolinijašima koji su sada na vlasti. Oni mogu da upere prstom na nasilnu, anti-cionističku i, da, anti-semitsku retoriku radikalnih islamista i tvrde da dogovor sa Palestincima nije moguć. Prijetnja velikim štapom je jedni jezik koji lokalci razumiju.
U najboljem je interesu Izraela da Palestince drži podijeljene na islamističke revolucionare i biznisu okrenuti Fatah. Dok god Fatah manje-više drži stvari pod kontrolom na Zapadnoj obali, a sve što Hamas može jeste da sporadično lansira projektile preko izraelske granice ili raznese neki autobus, Izrael može lako da održava status quo. Oni Izraelci koji vjeruju da dvodržavno rješenje ne može biti ostvareno osjećaju se zadovoljeno, kao i oni koji ne žele da dvije države koegzistiraju.
Stoga, sa perspektive sadašnje izraelske vlade ispravna strategija bila bi držati palestinsku vladu na Zapadnoj obali slabom, a da je pritom ne obori, i obuzdavati Hamas sa sporadičnim ispadima vojne moći (a pritom uništavajući projektile dugog dometa koji mogu ozbiljno naškoditi Izraelu).
Izraelska politika nije genocidna, kao što neki analitičari vole da tvrde. Mnogi Palestinci su stradali pod izraelskom vladavinom, međutim njihov broj nije ni blizu onom muslimanskih civila koji su i dalje mučeni, ubijani i tlačeni od strane mislimanskih vlada svakog dana. Izrael je, međutim, poluimperijalna sila, koja koristi tradicionalne kolonijalne metode: vladajući silom, dijeleći moguće pobunjenike, nagrađujući poslušnost i kažnjavajući opoziciju.
Kolonijalna istorija pokazuje da je ova vrsta vladavine krhka. Poniženje nije čvrsta osnova za dugoročnu stabilnost. Uvijek dođe trenutak kada obećanje nezavisnosti više nikoga ne može umiriti. Izazivanje nasilnog otpora demoralisanjem onih koji bi i dalje možda slušali razum, poziv je na katastrofu. Šanse za mirno rješenje nestaju. Preostaje samo nasilje.
Jedno je kada kolonije eksplodiraju na drugoj strani svijeta, a sasvim druga ukoliko je kolonija u prvom susjedstvu, a kolonijalna sila je okružena zemljama kojima se baš ne dopada nered koji je uglavnom sama napravila.
Bonus video:
