Jedna profesorica osnovne škole ,,Meksiko’’ u Baru, na početku nastavne godine davala je ocjene svojim učenicima ,,na kredit’ ’, tj. svaki učenik je predlagao svoju željenu ocjenu iz njenog predmeta i profesorica je to upisivala u dnevnik. Naravno, kasnije, prilikom pravog odgovaranja, svako je dobio ocjenu koju je zaslužio. Kažu, malo je učenika dobilo manju ocjenu od zacrtane.
Predizborno, sve su partije ocjenjivale vladajuću, pa i ova samu sebe. Opozicija, prosto nije imala nijednu lijepu riječ za one koji neprekidno 24 godine vrše vlast. Obrazlagali su to i neučenjim i naopako učinjenim. Toliko je toga bilo u nabrajanju negativnog da nije bilo vremena da kažu što bi oni uradili kada bi se promijenile uloge. Pošto nijesam čuo numeričku ocjenu, opisna je da ne može biti grdje. S’ druge strane, vladajuća koalicija je nabrojala sve svoje zasluge i dobra djela od 1989. godine, pa naovamo. Ocjena - sve sami med i mlijeko. Falilo je pomalo leba da nam ova slatka i ,,jaka’’ hrana ne ošteti stomak. Jedini problem je još krhka samostalnost države na koju su udarile sve ale ovoga svijeta, predvodjene crnogorskom opozicijom, koja je, jelte, unutrašnji izvršitelj tuđinskih neprijatelja.
Peta kolona! Idilu su pomalo kvarile manjinske stranke u vlasti, nezadovoljne što je vlast (znači i oni) uradila na područjima gdje žive manjinski narodi. Rezultate izbora znate, a evo i rezultate koalicionih reizbora. Stranke manjinskih naroda su ostvarile pravo za nešto više od ikebane ili zelenila uz ,,cvijeće’’ na vlasti, ali i ti narodi neka ne računaju da su riješili baš sve probleme. Mi u Crnoj Gori smo različiti po nacionalnosti i vjeri, ali po svemu drugome smo isti. Cetinje, grad heroj ( i prijestonica) i Nikšić, industrijski centar su u kontinuitetu od 1945. godine dobrano participirali u vlasti Crne Gore, a naročito šire, pa evo gdje su i jedna i druga varoš.
A, tamo, gdje vlast, po prvi put nije pobjedila na izborima od 1945. godine, palo se na deset principijalnih zapovijesti. Za ženidbu prispjelom đuvegiji, kod moguće izabranice najbitnije je kakvu majicu nosi i koju pjesmicu pjevuši. Takvog i ne treba ženiti. Ma, tek što su izbrojani glasovi, promjenila se ,,predizborna priča’ ’. Iz samog vrha vlasti i, naravno, njegovih neformalnih portparola, počela je javna priča, a posebno preko ,,javnog servisa’’ i njegovih isturenih radionica da je stanje u Crnoj Gori kritično, da je, i takvo, mnogo bolje nego što bi moglo biti sjutra, te da, pod hitno, treba nešto uraditi za spas domovine.
Usput se spominje i neka seoska ekonomska škola u blizini Podgorice kao izvor svih ekonomsko-finansijskih zala, a učitelji iz te škole, kao zaduživači našeg napaćenog naroda, koji su na sve načine dolazili do para, da izmiruju državne prispjele obaveze, osim, naravno do para koje bi zaradili sami crnogorski trudbenici. I tako, uz prodaju svega vrijednog u Crnoj Gori, još i 1,6 milijardi eura, za sada evidentiranog duga, bez onih garancija koje smo, izgleda, davali ,,kusome i repatome’’, a koje pristižu na naplatu.
Ispade da je Crna Gora najjača tamo gdje smo je predizborno najviše napadali. I tako očerupanu, mnogo je više naroda koji je više voli. E, pošto smo, najzad, otkrili da je Crna Gora "ljuta rana’’, lijek je na takvu ranu metnuti ,,ljutu travu’ ’. Pa, ili – ili. Ako preživi, živjeće. Što ljuća trava, to veća šansa. Kod ,,takvog stanja stvari’’ rješenje se nameće samo po sebi. Opet Milo!
Napokon se i opoziciji ispunila želja. Jer, toliko su predizborno tražili Mila da se vrati. Ima Boga! Davno sam saopštio svoje mišljenje da ću vjerovati onoj vlasti čiji vrh obznani da je u Crnoj Gori lošije od onoga što i ja mislim i znam. Evo, stiže i to saopštenje, (Što li će sada reći ,,zaštitnici’’ poretka?) ali, mnogo docnije nego što je trebalo. Ipak, bolje ikad nego nikad. Saopštenje su dala dva Krivokapića (Ranko i Boro) ali, siguran sam, ne bez Milovog znanja. Rekao bih, čak, poslije dužeg dogovora sa njim. Iznošenje prave slike o sadašnjoj Crnoj Gori je, na neki način i davanje ,,odriješenih ruku’’ novom mandataru da su mu dozvoljena sva sredstva da se stanje poboljša. Ali, da li je Milu i do sada falilo vlasti? Ustvari, on je vrhovna vlast od 1991. godine, kada je prvi put izabran za predsjednika Vlade, pa sve do danas.
Vjerovatno je tu vlast, do 1997. dijelio sa M . Bulatovićem , a od tada ni sa kim, ni prije, ni poslije samostalnosti Crne Gore. Gospodar! Čak i tih par godina koliko je bio ,,samo’’ predsjednik DPS-a, kreator je svih važnijih odluka u Crnoj Gori. Valja pomenuti da je Šturanović, u tom svom kratkom vremenu predsjednikovanja Vladom pokušao da radi svoj posao, ali, nažalost, bolest ga je omela u tome. Ostali, ni blizu toliko.
Ipak, novi mandatar će, koliko sjutra, u najznačajniju crnogorsku fotelju. Osjećanja su različita, ali osnovno je pitanje da li Milo ima volje, snage i znanja da napravi lični zaokret i otklon od velikog broja ličnih saradnika i ličnih prijatelja, koji su uglavnom, njegov izbor.
Svako normalan će postaviti pitanje: a što to nije učinio do sada? Dva su ključna, prelomna, istorijska trenutka u kojima je Milo bio predsjednik Vlade. Prvi je 1991. godine, vrijeme kada je počeo brutalni raspad SFRJ, kada on, i prema sopstvenom kazivanju, nije preponosan ulogom koju je odigrao. I danas traži opravdanja, koja ne može naći, osim možda u neiskusnim godinama, svojim i onih oko njega. (Ali, mladost je tada bila njihov glavni argument. Ono, lijepi i pametni, je uvijek relativna ocjena). Drugi je, Crna Gora poslije referenduma za nezavisnost 2006. godine. Baš kada je realno bilo da se krene drugim, boljim putem. Tada je otišao za ,,zaradom’’ ( kao da već nije imao dosta?).
Naknadna vraćanja i odlaženja ( ,,uzimala, davala’’) nijesu osmišljena priča. Mudri prepoznaju događaje i nekoliko godina unaprijed. Njegoš bi rekao: ,,Ko razgađa (odlaže), u nas ( kod nas) ne pogadja’’. A zašto Milo i njegov DPS nijesu poradili na stvaranju kadrovske osnove iz koje bi se mogao izdvojiti još koji ,,Milo’’, mnogo bolji i od samog Mila. Da ga je tražio i u vrtiću, taj bi ,,Milo’’ sada bio stariji od Mila iz 1989. godine.
Izgleda, ugodnije je slušati hvalospjeve udvorica, nego realne kritike mudrih ljudi, koji drže do sebe, a vole ovu zemlju. Posljedica je ovo što imamo, a nemamo. Prihvatajući da bude mandatar nove Vlade, Milo je sam sebi dao ocjenu ,,na kredit’’ da može da riješi zadatke iz poglavlja 23 i 24 ( pravosuđe, kriminal i korupcija) kao i ostala 22 poglavlja, ne manje važna, ali, izgleda manje prešna, da može da popravi veoma lošu ekonomsku situaciju Crne Gore, makar u dijelu koji ne zavisi od globalne ekonomske krize, da pomogne u pomirenju (ili bolje reći većem povjerenju) raspolućene Crne Gore, da Crna Gora bude bolje mjesto za život.
Stroga profesorica će dati ocjenu za četiri godine. Padne li Milo na ispitu, biće to ,,bačene’’ još četiri godine, biće to neka, još gora Crna Gora. Zato, ne gledajmo iz prikrajka da li će Milo uspjeti. Pomognimo koliko možemo. A možemo! Ne osvrćimo se na one koji, navodno, brane Mila i Crnu Goru od nas. Oni brane sebe i svoje nezaslužene privilegije. Oni su taj lošiji dio Crne Gore. Kada se od njih ratosiljamo, završeno je više od pola posla. I opet Njegoš: ,,Da trijebimo gubu iz torine’’. Ovdje ,,guba’’ nema nikakve veze sa nacijom i vjerom. Guba je stanje svijesti. Razmišljanja i ponašanja. Naravno, pod uslovom da se i Milo vraća zbog toga, a to će se vrlo brzo vidjeti, pa i kod samog personalnog sastava nove Vlade.
Bonus video:
