Stara je istina da ne treba izmišljati i da je stvarnost uvijek fantastičnija od mašte. Ona je „udesila“ da se pred crnogorskim gledaocima naporedo odvijaju završnica parlamentarnih izbora i skok Feliksa Baumgartena, koji je u tom trenutku pomjerao granice ljudskih mogućnosti, pa su se paralele i simbolička „čitanja“ naprosto nametala. Mnogi su možda pomislili da je lakše bilo skočiti sa gotovo četrdeset kilometara visine negoli Crnu Goru privoljeti da prigrli budućnost prave građanske države. Ili su se pitali kakve bi pripreme za naš istorijski skok još bile potrebne, ko bi bio uz nas da nam razgoni strah, kakva bi bila izvjesnost da ćemo se bezbjedno prizemljiti i šta bi poslije toga valjalo raditi…
Pomiješale su se te večeri ptičija i žablja perspektiva, veliko i malo, neprolazno i efemerno. Valjda su nekim šestim čulom čak i ostrašćeni politički protivnici u našoj državi ipak osjetili veličanstvenost trenutka. Konkretno, u jednom od prilično uspješnih izbornih štabova, Baumgarten je „po gledanosti“ bio na prvom mjestu. I to jeste bio istinski dobar znak za jednu buduću građansku Crnu Goru.
A kad govorimo o paralelama, treba reći da je te večeri Feliks bio i Austrijanac i Amerikanac, i naš i njihov, riječju - građanin svijeta. Kaže, stajao je na vrhu svijeta, ponizan. I dodao: moraš otići vrlo visoko kako bi shvatio koliko si mali. A koincidencija događaja naprosto je pozivala da se zapitamo koliko se onih koji su tog dana glasali i birali svoju budućnost, i koliko se onih koji su im ponudili političke programe, zaista visoko nadvilo nad svojom zemljom, osjetili se poniznim i odbacili sitan ćar i interese. Ako je Feliks bio građanin svijeta, koliko je kod nas bilo građana, pa tek potom uplašenih pripadnika određenih nacija.
Tu je i Feliksov strah, teška klaustrofobija i nesigurnost u opremu, zbog kojih zamalo nije odustao. I crnogorski glasač ima svoje obruče straha. Istraživanja kažu da njegov psihološki profil uglavnom određuju autoritarni sklop ličnosti, zaljubljenost u vođu i strah od promjena. Nažalost, ni obrazovanje nam nije odveć jaka strana. Pa još kad treba razlučiti pravo od lažnog obrazovanja, jasno je koliko individualizmu treba snage da probije obruč i pomjeri granice.
Našu pažnju, valja reći, cijele te večeri je privlačila još jedna figura, takođe herojska, ali u sjenci. Bio je to Feliksov mentor, iako bismo ga, uz priličnu dozu subjektivnosti, radije nazvali učiteljem. Tu počinje još jedna sumorna paralela dvaju događaja. Do ovog skoka Kitindžer je držao rekorde koje je sada, kao učitelj, pokušavao da obori. Bio je namjeran da rekordima oduzme svoje ime. Starac je pomagao mladom čovjeku, uvjeren da je došlo vrijeme da se granice pomjere. Nesebično je dijelio iskustvo u ime zajedničkog cilja. Uprkos egocentrizmu izabranika, uprkos tako ljudskoj potrebi da baš naše ime potraje što duže u vremenu. Samo njegov glas se čuo u beskraju i lako je mogao obeshrabriti nasljednika. Na ruku su mu išli i zamagljeni vizir i Feliksova klaustrofobija. Džo Kitindžer je, međutim, shvatio da je vrijeme njegovih ličnih rekorda isteklo. Pomjerio se ustranu i pomogao novome da se rodi. Zato je te večeri i on pomjerio granice. Učinio je to javno, pred milionima gledalaca, a to isto, nevidljivi, rade svi veliki i pravi učitelji, čak i u najmanjoj školi na svijetu.
Kada bismo i dalje tražili paralele koje su se, da smo srećniji, mogle podudariti, sjetili bismo se i Feliksove izjave da nakon ovog skoka nema više šta da postigne i da će se posvetiti nekom poslu, zapravo spasavanju ljudi. Toliko o Feliksu i toliko o paraleli sa našim „obaračima rekorda“.
I dok su se kod nas zbrajali rezultati i po oprobanoj tradiciji mrzjelo, a navlačile se maske uspješnosti i pobjede, posmatrač sklon simboličkom čitanju je morao osjetiti kosmičku hladnoću. Jer prilikom ovog našeg „skoka“ najvažniji „skakači“ nisu bili spremni da, poput Džoa Kitindžera, dopuste da zajednica napravi iskorak. Da priznaju da njihove dobre rezultate, ma kada da su napravljeni, svakako valja cijeniti, ali da je vrijeme za novi početak.
Odavno se zna da je sve što razumijevamo po pravilu storytelling. Vjerovatno je takvo i tumačenje detalja vezanog za obaranje Džoovih rekorda. Rekord u trajanju slobodnog pada, naime, Feliks izgleda nije oborio. Što god da je po srijedi, bilo bi lijepo da je tih nedostajućih dvadeset sekundi poklonio svom učitelju, onome koji ga je ohrabrio da unatoč žestokom strahu ipak skoči i prestigne ga u svemu. Zato se njih dvojica nikada neće „ćerati“, a „ćeranija“ je još uvijek naša sudbina.
Četrnaestog oktobra dvije hiljade dvanaeste je Feliks Baumgarten uspio da pomjeri granice ljudskih mogućnosti. I Crna Gora je pomjerila neke granice, u zavisnosti od toga iz koje ih perspektive gledamo: iz ptičije ili iz žablje. I kod nas su se prilikom izbora pomiješali malo i veliko, pogled u budućnost i čvrst zagrljaj sa prošlošću. Jedino nije bilo Džoa Kitindžera.
Bonus video:
