Staljingrad nije pao. Tada, u drugom svjetskom ratu, odbrana Staljinovog grada imala je psihološku i simboličku važnost. Bila je to prekretnica planetarne borbe. Jasno: do zadnje kapi krvi Rusi su branili grad sa imenom crvenog cara. Ideološko i propagandno jezgro nije smjelo pasti u Hitlerove ruke. I nije. Vermaht je savio glavu pred silama Crvene armije. I pobjegao.
Naš Staljingrad je pao! Znate, svuda, a naročito u Crnoj Gori džeferdarskog mentaliteta i guslarske tradicije, najrelevantnije mišljenje o nekoj osobi je ono koje dolazi iz sredine u kojoj je ta osoba rođena. Logika je očigledna: tamo ga najbolje poznaju, tamo su mu korijeni, tamo ga, bolje nego drugdje, osjećaju. Ocijenili su ga najbolje njegovi: šef mafijaške hobotnice, Milo Đukanović, potučen je u rodnom gradu. Poručila mu je najglasnije svojta: ”Milo, dosta je bilo!” Održali su nam stanovnici pod Trebjesom lekciju o moralu u ovom nemoralnom duhu vremena - treba biti skovan od nikšićkog željeza da bi se pružio otpor mašineriji Mila Đukanovića i njegovih. Da bi se izbjegla njihova „mreža“, kako sopstvenu partijsku infrastrukturu Đukanović nazva, u naduvanom i odglumljenom “pobjedničkom” transu. Uz nikad oporiji šampanjac. Sa tek pokojim, žalosno usamljenim automobilom, u slabašnom i dirigovanom slavljeničkom zanosu. Bez vatrometa!
Gromoglasno je, te večeri, bilo Đukanovićevo ćutanje o Nikšiću. Ni slova. Nema sumnje: gubitak rodnog, drugog po veličini, crnogorskog grada, jedan je od najvećih Đukanovićevih poraza, od prvih, decembarskih izbora 1990. godine. Veći, ubijeđen sam, i od onog trenutka kada je opozicija, kratkotrajno, osvojila vlast, takođe u Nikšiću, 2001. godine. Zato je ranjeni i istrošeni vođa ćutao. Što čovjek da kaže svojima, koji ga neće? Kako da priča o svojoj sramoti, svojima, koji to više nijesu? Kako da govori o svom Nikšiću, koji to više nije. Zar da i jednom riječju prizna otežalu istinu koja se vuče cestom od Nikšića prema Podgorici, a glasi: ”Ovdje si nepoželjan!”
Poraz u Nikšiću, stoga, mnogo je više od političkog poraza. Mora da boli: rodni grad je rodni grad, poraz u njemu više je od poraza. To je poruka njegovih njemu, a svaka takva poruka je znakovitija od bilo koje druge. Čista psihologija: kada te se odreknu tvoji, gotov si. Klica kraja. Zbog toga je Đukanović oćutao Nikšić. Zato je šutao o slavlju na tamošnjim ulicama, ujedinjenim zlatnim orlovima na crvenoj podlozi i trobojkama, sirenama i pjesmi. Pobjedničkoj. Zbog toga je, u sali bivše vlade, vičuću za mikrofonom, više ubjeđivao sebe u svoju svijetlu i nikad snažniju pobjedu, nego prisutne ulizice, poltrone i kurire. Opuške svake takve vlasti.
Pitanje pitanja: koliko bi iskrenih glasova Đukanović dobio, u svom rodnom mjestu, ali i u cijeloj Crnoj Gori, da nema njegove “mreže” i sveprožimajućih kriminalnih monopola? Da nema neizdrživih pritisaka i ucjena. Da nema podzemlja. Da nema, i nije bilo, Keljmendija, Šarića i Kalića. Da nema kupovine ličnih karata i prijetnji, lažnih obećanja i straha u potrebnim dozama, socijalne pomoći i oprosta dugova za struju, zatvaranja očiju pred divljom gradnjom i jagnjadi za penzionere. Ipak, pored svega narečenog, Nikšićani su izdržali i time, svima nama, poručili: ”Može!”
Da su lokalni izbori istovremeno održani u Podgorici, gradonačelnik – vezir, Miomir Mugoša, bio bi prošlost! Sada znamo, glavni grad nije njihov. Podgorica je opoziciona. Nije naivno, samo treba bolje otvoriti oči: “Načeti su”, priča mi jedan Vasojević, Ivović. Zamirisala je sloboda: kruni se oligarhija. Većina Crne Gore nije zaokružila Mila Đukanovića. Osjetili smo nadu koju nam ubijaju svakodnevno, godinama, decenijama. Kao u snu, imamo šansu. Prvi put nakon toliko vremena.
Međutim. Ali. Ipak. Ne smijemo se zavaravati: mafija je i dalje nepogrešivo tu. Preže nakostriješene hijene DPSDP-a da opet zgrabe mandate manjina, usisaju ih u svoje čeljusti i ponovo, na nove, duge, previše duge, četiri godine, zarobe Crnu Goru. Ponudiće sve, Đukanović i Mićunović. Ne traži familija od manjina vlast, to oni obezbjeđuju svoju slobodu. Bježe od Spuža. Kupuju vrijeme. Varaju neumitno. Lažu sebe. Trenutno nemaju apsolutnu vlast, ali će uraditi apsolutno sve da je stvore. Neka znaju apsolutnu istinu: brzo će doći vrijeme kada će odgovarati za apsolutno sve grijehe koje su učinili. A apsolutno ih je mnogo.
Imaju predstavnici Bošnjaka, prvi put, šansu da kazne Đukanovića i njegovu firmu, DPSDP, za deportacije Muslimana, Bukovicu i neravnomjernu zastupljenost u javnim službama. Albanski prvaci, kao nikada do sada, imaju priliku da kazne šefa za Kaluđerski laz, Orlov let i sva neispunejna obećanja. Mogu Hrvati, sada, da odgovore Đukanoviću za napad na Dubrovnik, njegovu „mržnju prema šahovnici“ i Marovićevo nekadašnje huškanje na „rat za mir“. Nije riječ o revanšizmu i osveti, već o istini i pravdi – nije li pravedno da oni koji su zlostavljani i diskriminisani, napokon, kada im se za to pruži prava prilika, pruže otpor onima koji su ih zlostavljali i diskriminisali?
Naivno zvuči tražiti takvo što u Crnoj Gori? Vjerovatno, ali je novinarska obaveza i ljudska dužnost poručiti - lideri manjinskih parlamentarnih stranaka, Rafet Husović, Vaselj Siništaj, Nazif Cungu i Marija Vučinović treba da znaju, treba da budu svjesni, treba da osjete, da je izuzetna istorijska odgovornost na njima. Politička i ljudska. Mogu i moraju da biraju između zla i dobra: ili će biti trgovci za Đukanovićevu, jednokratnu upotrebu i perači njegove prljave političke biografije ili će ući u crnogorsku istoriju kroz velika i svijetla vrata, kao odlučujući faktor koji je doprinio u svrgavanju posljednjeg evropskog autokrate, time trasirajući put za novu, bolju i pošteniju Crnu Goru. Ili će biti pajaci u đukanovićevskom teatru apsurda ili glavni glumci predstave o ljudima dostojnim pomena i pominjanja.
Socijalistička narodna partija i Pozitivna Crna Gora, Srđan Milić i Darko Pajović, takođe, moraju da biraju. Politički i ljudski: ili će se prikloniti partijskim i uskostranačkim, piljarskim interesima ili će bez sujete, otvoreno i bez okolišanja, krenuti u susret sada najjačem opozicionom bloku Demokratskom frontu i Miodragu Lekiću, koji je već uputio poziv za formiranje vlade narodnog spasa. Onoga što nam, kao vazduh, treba.
Posmatramo vas, gospodo!
Bonus video:
