Sto godina za ljudski vijek je ideal, za društvo mjera, za istoriju jubilej. Upravo se u oktobru navršava sto godina od početka balkanskih ratova, odnosno jedan vijek od kada su balkanski narodi "ušli", na evropski način, u moderne tokove istorije. Tim povodom DANU, "Almanah" , turska agencija TIKA, ambasada Turske u Crnoj Gori, Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva i drugi, organizuju veliki međunarodni naučni skup (12-15. oktobra hotel "Ramada", Podgorica) uz učešće preko 100 naučnika iz Turske, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Hrvatske, Makedonije, Italije te drugih zemalja Evrope i regiona.
Cilj skupa je interdisciplinarna valorizacija osmanlijskog nasljeđa u kontekstu savremenog razumijevanja kompleksnosti civilizacijskog susrijetanja, prožimanja i međusobnih uticaja. Kako je riječ o dugom i kompleksnom istorijskom periodu unutar kojeg su se dešavale različite promjene u društvu i kako su te promjene vremenom poprimile konkretna obilježja, njihovo prepoznavanje, naučno objašnjenje i stručna valorizacija doprinijeli bi boljem i svestranijem razumijevanju istorije i vremena.
Prije sto godina Balkanom su dominirala dva velika i istorijska carstva: Habzburško i Otomansko. Stiješnjene između ovih velesila preživljavale su nezavisne države: Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka. Kako su carstva, još od francuske revolucije, bila oboljelja od neizlječive bolesti koja im je nagovještavala kraj (stvaranje nacionalnih država), to se čekala prva pogodna prilika da se krene u čin "sahrane". Najbliži tome je bio bolesnik sa Bosfora, kako su nazivali oronulo Osmansko carstvo.
Uz rusku podršku, balkanski narodi su se brzo dogovorili kada da krenu, ali ne, i kada i gdje da - stanu. Povoljna okolnost za njih je bila i u tome što su "nove" sile sa zapada (Italija) krenule u novu podjelu već podijeljenog svijeta, te su 1911. krenuli u "oslobadjanje" sjevera Afrike (Libije) od Osmanlija. Sto godina kasnije ove će prostore "oslobađati" SAD od njihovih diktatorskih režima. I dok su Osmanlije 1911. mislile da brane opstanak carstva na sjeveru Afrike, dotle su na Balkanu združene Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka "istjerale" Osmansko carstvo sa područja koje su smatrali "svojim". Problem je nastao tek onda kada su pomislili da imaju pravo na ono što je "naše", zaboravljajući pri tome da je ono što su mislili da je "naše" već više vjekova bilo "nekog drugog" i da društvo ne spava, već se mijenja.
Naime, u vrijeme kada su Osmanlije krenule u pohode prema zapadu (u XIV i XV vijeku), balkanski narodi su tek počinjali sabirati krhotine iskustava "slavnog" srednjeg vijeka, te su u vrijeme kada su Osmanlije morale da odu, već u svoj nacionalni mit bili ugradili "čipove" srednjega vijeka, po ugledu na ostale evropske narode. Tako su Crnogorci suludo jurišali (i ginuli) ka prestolnici Balšića (Skadru), Srbi ka granicama Dušanovog, a Bugari Samuilovog carstva.
Na kraju, kada su se sreli, dojučerašnji saveznici su morali međusobnim ratom (Drugi balkanski) riješiti šta je "naše". Čak i kada su nekako uspjeli da podijele i potisnu Osmansko carstvo sa Balkana, balkanski narodi tada nijesu shvatali, ili će nekima trebati još sto godina da shvate, da prostori koje su "oslobodili" više nijesu samo "naši". Problem je bio u tome, da parafraziram američkog istoričara Johna Tradveya, što je Crna Gora širenjem bila sve manje " crnogorska", Srbija "srpska", itd. Ceh tome su platili oni koji nijesu bili "naši". U cijenu im je uračunata u romantizmu smišljena i uobličena i s dugoročnom kamatom uvećana "turska krivica" koja će u glavama balkanskih nacionalista živjeti i u narednih sto godina, sve do našeg vremena (Mladić je Srebrenicu "oslobodio" od "Turaka").
Zato se balkanski ratovi mogu smatrati i krajem "herojskog" doba balkanskih naroda i početkom ulaska u "evropski varvarizam" u kojem je "zločin" u ime nacije ili ideologije često tumačen kao "patriotizam". Masovna (nasilna ) pokrštavanja, (u pećkom i plavsko-gusinjskom kraju oko 12.000 ljudi po novijim istraživanjima), do danas nijesu izučena i do kraja objašnjena, što postaje osnov za novu mitologizaciju, a tek sporadična podsjećanja na zločine (Dimitrije Tucović, Radovan Zogović) više su fusnota i intelektualni ekces slobodoumnih, nego saznanje iz potrebe osude i kajanja. Jedan od najstarijih naroda na Balkanu tada je dobio svoju prvu nacionalnu državu (Albaniju), sto godina kasnije i drugu (Kosovo).
Bivši prostor Habzburške monarhije je već u EU (Slovenija i Hrvatska), ostali prostori će vjerovatno biti ekonomski "anektirani" ukoliko bi postojala opasnost da ostanu "crna rupa" u Evropi. Tako će doći do novog evropskog paradoksa. Sto godina poslije balkanskih ratova, Evropa će se opet graničiti sa "Turskom". Samo što sada to nije više bolesnik sa Bosfora, već jedna od najvećih rastućih ekonomija svijeta, sa tržištem, koje je koliko i evropsko, i trećom silom NATO-a po broju vojnika. Okrenuo se istorijski putokaz. Nekad se sa Istoka išlo u osvajanje Zapada. (U vrijeme kada su Osmanlije nadirale prema zapadu, zapad je "otkrio" Ameriku). Sada se sa Zapada ide prema Istoku. I više nije glavno pitanje hoće li Evropa Tursku, već ima li je bez nje i da li je Evropa sposobna da vidi razliku između Osmanskog carstva i Turske. Eppur si muove, rekao bi Galilej.
Bonus video:
