Nekad su Crnogorci bili Crnogorci po rođenju. Dovoljno je bilo da se rodiš i sva Crna Gora znala je za tebe. Biti Crnogorac bilo je koliko jednostavno toliko važno i teško - ponekad više kazna nego nagrada.
Čuvati obraz crnogorski bio je kategorički imperativ - odgovornost prema rodu uslov ličnog ponosa i osjećaja valjanosti prema izvanjcima. U svoje zlatno doba Crnogorci su mjereni i vrednovani po junaštvu, a potom ka’ i ostali - po radu i rezultatima rada. Prva mjera je budući depolitizovana, namah obezvrijeđena - druga pak mjera - koliko god razumna i prirodna u nejunačko doba, pokazala se nemogućom za implementaciju.
U revolucionarnom historijskom poduhvatu najboljih sinova naših naroda i narodnosti, koji su stvorili i rukovodili jednim od najboljih društveno-političkih poredaka u povijesti planete važilo je pravilo: „Radio ne radio – svira ti radio“.
Uostalom, vazda je najteže bilo biti crnac i Crnogorac. Svaka majka može roditi čo’jeka - Crnogorca samo Crnogorka - pisao je jedan pjesnik našeg roda, ali nekog nama sasma stranog naroda. A tek nacije, da nas veliki Bog (i koalicija) sačuva.
Kriza ideje
Naravno, pojavila se na koncu revolucije duboka kriza ideje: društvo u kojem su svi evoluirali kao komunisti počelo je da se guši u uspjehu programa rukovodeće partije. Svi su htjeli da budu privilegovani – što nije protivno razumu – tako je koncept avangarde provaljen i poharan. Nakon upokojene Titine direktive masivno poslušno članstvo gubi kompas i ne zna kuda. Na istorijskoj VIII sjednici je napokon rečeno: ne znamo da radimo al’ znamo da se bijemo. Obnova ideje bila je na pomolu.
Vrti, vrti, poslije švrljanja po komšiluku, ispade da je najbolje da se mjerimo i nagrađujemo po tome koliki je ko Crnogorac ili Srbin, svejedno. (Potlje nije bilo svejedno mada ko se dosjetio taj se većma namjestio i omastio). Neki su neminovno kasnili u idejnom prestrojavanju misleći da je to ama baš budalasto i nebitno – svi smo Crnogorci ili Srbi što nije svejedno – ta se supstanca ne može mjeriti niti uzeti kao pouzdan osnov za radno mjesto, platu, business, ekonomski napredak društva ili pojedinca.
Razum i formalna logika opet su pokazali svoju nemoć, a pamet još jednom ustuknula i popustila. Vrijeme je za novi zid – između nas i njih – po pravilima koje Mi propisujemo. Posla brale, koliko ti Bog hoće!
Obnova ideje u neoliberalnom ruhu
"Crna Gora je dobrano partijska država" – kroatizirano (naučio na Dubrovniku) predizborno klikuje visoki funkcioner DPS-a M.V. po obrazovanju zaludnji pravnik. Na stranu ona narodna „čega se pametni stidi”…, jedan pravnik, obaška obnovljeni, ne bi smio osnovne pretpostavke i temelje državnosti da iznosi na predizborni pazar i ohrabruje korumpirane glasače sviknute na privilegije po osnovu puke poslušnosti.
Podgrijavajući predizbornu lakomost i neurozu - mudruje: „za Crnu Goru i Crnogorce, najznačajnije radno mjesto je biti vlast“. Iskreno nema što, glasači nemate čega da se stidite: ponašajte se kao i do sada – sebično i vlastonosno, koristite državu za lične projekte i svrhe – glasajte za stečene privilegije i neravnopravnost, svoja radna mjesta, business, svoju užu zajednicu kao pouzdan temelj partijske države.
Ispod tanke neoliberalne pokorice druga Miška lahko uzavri sektaška strast boljševika. I naum partijski – predgrađanski – nepravni, nepravedni i nepravični karakter države.
Partijska država
Partijska država je taman država koliko je i trula jabuka – jabuka. (Poznato je kod truleži da ubrzano napreduje). Najzad, drug Miško se zanago sjeća da smo uoči urušavanja Komunizma već, svi do jednoga, postali prepodobni poslušni članovi partije. U tom smislu je sve bilo u najboljem redu.
U samoj „Tvornici Radoje Dakić“ bilo je komunista više nego nekad u cijeloj Jugoslaviji. Čista dijalektika druga Lenjina koju je međutim doživio samo drug Miško: na vrhuncu svoga razvoja komunizam prelazi u svoju suprotnost – neoliberalizam. Vozdignuti članovi partije, uglađeni kosmopoliti i leptir mašna internacionalisti prelaze sa kavijara na kačamak, postaju pleme, nahija, katunjani i Crnogorci (ili Srbi što nikako nije svejedno).
I to u iznosu od preko 100% - ako je vjerovati preliminarnim iskazima istaknutih bratstvenika budućih tranzicionista, evroatlantskih posvećenika, neoliberala. Tek, nakon što rad nije stvorio čo’jeka, Crnogorac je postao fundamentalno, unosno zanimanje, osnovica, polazište i odredište. Najviša mjera političke podobnosti. I nadasve korisna nejasnoća.
Tako partija proizvodi frakcije, razlomljeno, otuđeno i podijeljeno društvo, partijsku diktaturu, poslušnost i koristoljublje. Vi ste, drugovi i bratstvenici, obnovili jednu primitivnu ideju a ne Državu. Pravna država je za vas i nadalje špansko selo. Vama bliža srcu partijska država je taman toliko država koliko i trula jabuka – jabuka.
P.S. Čovjek se u CG rađa dva puta: kao homo sapines i politički – homo politicus. Prvi slučaj je univerzalna pojava što postmodernog (ili predmodernog svejedno) Crnogorca ostavlja ravnodušnim. Pitanje je koliko univerzalne istine uopće, obavezuju jednog suverenog proCrnogorskog Crnogorca. Uostalom, u MNE si se zaludu i rodio ako od toga nijesi napravio političko pitanje i karijeru. Ako je vjerovati vazdakadašnjem drugu Mišku.
Bonus video:
