U protivrječnim odlukama prošlog mjeseca, jedan apelacioni sud u SAD je odbacio zahtjev američke Administracije za hranu i ljekove (FDA) da se cigarete prodaju u pakovanjima sa grafičkim upozorenjima o štetnosti po zdravlje, dok je australijski vrhovni sud podržao zakon koji ide dosta dalje.
Australijski zakon ne samo da zahtijeva upozorenja o štetnosti po zdravlje i zastrašujuće slike fizičkih oštećenja koja izaziva pušenje, već i da sama pakovanja budu obična, sa imenom brenda napisanim sitnim jednoličnim slovima, bez logoa i boje osim tamne maslinasto-braon.
Odluka SAD bila je zasnovana na zaštiti slobode govora zagarantovane američkim ustavom. Sud je prihvatio da vlada može da zahtijeva činjenično tačna zdravstvena upozorenja, ali je većina u nejednoglasnoj odluci zauzela stav da se ne može ići tako daleko i zahtijevati isticanje zastrašujućih slika.
U Australiji je pitanje bilo da li zakon podrazumijeva oduzimanje bez nadoknade – u ovom slučaju, intelektualne svojine duvanskih kompanija koju sadrže njihovi brendovi. Vrhovni sud je presudio da to nije slučaj.
Isticanje ovih razlika je, međutim, veće pitanje: ko odlučuje o odgovarajućoj ravnoteži između javnog zdravlja i slobode izražavanja? U SAD tu odluku donose sudovi, interpretirajući 225 godina star tekst i ukoliko on lišava vladu nekih tehnika koje bi mogle smanjiti broj smrtnih slučajeva uzrokovanih cigaretama – trenutno se procjenjuje da je u pitanju cifra od oko 443.000 Amerikanaca godišnje - neka tako i bude.
U Australiji, gdje slobodi govora nije data eksplicitna ustavna zaštita, vjerovatnije je da će sudovi poštovati pravo demokratski izabranih vlada da odrede odgovarajuću ravnotežu.
Postoji široko prihvaćeni sporazum da su vlade dužne da zabrane prodaju makar nekih od opasnih proizvoda. Bezbroj prehrambenih aditiva su ili zabranjeni ili dozvoljeni samo u ograničenim količinama, kao i dječije igračke koje su ofarbane supstancama koje bi mogle biti štetne ukoliko se progutaju.
Vlasti u Njujorku su zabranile transmasne kiseline u restoranima, a sada ograničavaju i količinu zaslađenih napitaka koja se može poslužiti. Mnoge zemlje zabranjuju prodaju nebezbjednih alatki.
Iako postoje argumenti za zabranu mnogih opasnih proizvoda, cigarete su posebne, jer ni jedan drugi proizvod, bilo legalni ili ilegalni, ne odnese ni približan broj života – više od saobraćajnih nesreća, malarije i side zajedno.
Cigarete su takođe izrazit izazivač zavisnosti. Štaviše, gdje god troškove zdravstvene zaštite plaćaju svi – uključujući i SAD sa njihovim programima javne zdravstvene zaštite za stare i siromašne – svi plaćaju cijenu liječenja bolesti izazvane cigaretama.
Drugo je pitanje da li u potpunosti zabraniti cigarete, pošto bi se tako stvorio novi izvor prihoda za organizovani kriminal. Međutim, pomalo je čudno da država, u principu, može da zabrani prodaju nekog proizvoda, ali ne može da dozvoli da se isti taj proizvod prodaje isključivo u pakovanjima na kojima su slike koje prikazuju koliku štetu on nanosi ljudskom zdravlju.
Duvanska industrija će sada prenijeti bitku protiv australijskih zakona na Svjetsku trgovinsku organizaciju. Ova industrija strahuje da bi ovaj zakon mogla da kopiraju mnogo veća tržišta, poput Indije i Kine. To jest, na kraju krajeva, tamo gdje su ovakvi zakoni i najpotrebniji.
Zaista, samo oko 15% Australijanaca i oko 20% Amerikanaca puše, ali u 14 zemalja sa niskim i srednjim primanjima koje su obuhvaćene istraživanjem nedavno objavljenom u medicinskom časopisu „Lanset“, u prosjeku puši 41% muškaraca, a ovu naviku stiče sve veći broj mladih žena.
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je u XX vijeku od pušenja umrlo oko 100 miliona ljudi, ali i da će u XXI vijeku cigarete usmrtiti i do milijardu ljudi.
Rasprave o tome u kom pravcu bi država mogla krenuti u promovisanju zdravlja svojih građana često počinju principom Džona Stjuarta Mila - ograničavanje ovlaštenja prisile na one mjere koje sprečavaju da se učini šteta drugima. Mil je mogao prihvatiti zahtjeve za zdravstvena upozorenja na pakovanjima cigareta, pa čak i slike oboljelih pluća ukoliko bi to pomoglo ljudima da shvate kakav izbor prave; međutim on bi odbio zabranu.
Milova odbrana individualne slobode, međutim, pretpostavlja da je pojedinac najbolji sudija i čuvar sopstvenih interesa – što je ideja koja se danas nalazi na rubu naivnosti. Razvoj modernih reklamnih tehnika obilježava značajnu razliku između Milovog vremena i našeg.
Korporacije su saznale kako da nam prodaju nezdrave proizvode apobraćajući se našoj nesvjesnoj želji za statusom, privlačnošću i društvenim prihvatanjem. Kao rezultat toga, nalazimo se u situaciji da su nam određeni proizvodi bliski, a da nismo baš sigurni zašto. A proizvođači cigareta su shvatili kako da manipulišu osobinama svog proizvoda kako bi ga učinili maksimalno privlačnim.
Dramatične slike štete koju izaziva pušenje mogu da poremete ravnotežu moći ovih obraćanja nesvjesnom i da na taj način pospješe svjesnije odlučivanje i olakšaju ljudima da se drže odluke da prestanu da puše.
Zato, umjesto odbacivanja ovakvih zakona kao ograničavanja slobode, treba ih braniti kao način da se pojedincima obezbijede isti uslovi koje imaju ogromne korporacije u kojima koje ne pretenduju da se obrate našim kapacitetima za rasuđivanja i razmišljanje. Zahtjevati da se cigarete prodaju u jednoličnim pakovanjima sa upozorenjima o štetnosti po zdravlje i zastrašujućim slikama je korak ka obezbjeđivanju jednakih šansi za racionalno biće u nama.
Copyright: Project Syndicate 1995–2012
Bonus video:
