Okvirni sporazum za okončanje oružanog sukoba u Kolumbiji koji je nedavno objavio predsjednik Huan Manuel Santos predstavlja istorijski pomak za njegovu zemlju i cjelokupnu Latinsku Ameriku. Ovo je takođe i doprinos za diplomatske sposobnosti i vještinu pregovaranja. Sporazum sa Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije, poznatijim pod nazivom FARK, došao je nakon niza godina neuspješnih pokušaja kolumbijskih vlada svih političkih nijansi da postignu dogovor sa posljednjim i jednom od najomraženijih gerilskih pokreta koji su funkcionisali na tlu Latinske Amerike.
Nikada prije FARK – ogromni aparat terora, masovnih ubistava i šverca narkotika – nije pristao da razgovara o razoružanju, političkoj i društvenoj reintegraciji njegovih boraca, pravima žrtava, okončanja proizvodnje narkotika i učešća u komisijama za „istinu i odgovornost“ koje ispituju zločine počinjene tokom pola vijeka sukoba. Ali sada jeste. Ova značajna promjena pokazuje da je FARK, nakon dugogodišnjih borbi, desetkovan, kao i fleksibilnost kolumbijskog društva i, možda najvažnije, Santosovu sjajnu regionalnu politiku. Slabljenjem takozvane bolivijske osovine (Venecuela, Ekvador, Bolivija), FARK je ostao bez prijateljskog regionalnog okruženja.
Kao što je bio slučaj sa mirovnim procesima na Bliskom istoku i u Centralnoj Americi nakon okončanja Hladnog rata, regionalne promjene stvorile su uslove za početak kolumbijskog procesa. Međutim, na Bliskom istoku i u Centralnoj Americi, promjenu su donijeli spoljni učesnici – Sjedinjene Države i Sovjetski Savez; u slučaju kolumbijskog procesa, promjena je došla iznutra.
Prije nego što je FARK angažovan u tajnim pregovorima na Kubi, Santosova diplomatija je politiku regiona iz mahanja oružjem pretvorila u naporni rad na uspostavljanju saradnje. On je Venecuelu i Ekvador, koji su dugo predstavljali utočište za FARK, pretvorio u druželjubive susjede voljne da okončaju staru tradiciju revolucionarnih ratova. Zapravo, u možda najupečatljivijem diplomatskom zaokretu, predsjednik Venecuele Ugo Čaves postaje ključni stub podrške za razrješenje kolumbijskog konflikta. Što je najznačajnije, Santos je u junu 2011, uz prisustvo generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Ban Ki Muna, potpisao Zakon o restituciji za žrtve i oteto zemljište. Zakon omogućava nadoknadu žrtvama kršenja ljudskih prava tokom 60-godišnjeg konflikta, kao i povrat miliona hektara zemlje otete od seljaka. Ovaj zakon vodi Kolumbiju putem mira, slabeći FARK-ove pozive na zemljišnu reformu kako bi opravdali svoja nečuvena zvjerstva.
Ne može se poreći da je ovaj zakon složen i ni u kom slučaju nije bez manjkavosti. Međutim, ukoliko se bude implementirao kako je planirano, mogao bi donijeti duboku socijalnu revoluciju. On, takođe, predstavlja novi pristup miru, s obzirom da se ovakvi zakoni obično donose tek po završetku sukoba. U ovom slučaju, povrat zemlje seljacima i omogućavanje finansijske nadoknade žrtvama i onima koji su raseljeni zbog sukoba, postaje način za postizanje mira. Zaista, sami Alfonso Kano, bivši vođa FARK-a, ocijenio je da je zakon „od suštinskog značaja za budućnost pomirenja“ i nazvao ga „doprinosom stvarnom rješenju sukoba“.
Međutim, argumente imaju i skeptici i protivnici pregovora. Iz prethodnih mirovnih pregovora se vidi da je FARK pokazivao tendenciju da iskoristi pregovore kako bi dobio nacionalni i međunarodni legitimitet bez namjere da postigne dogovor. Iz tog razloga je Santos mogao doći u iskušenje da izabere da krene putem Šri Lanke – nemilosrdni vojni napad na pobunjenike po cijenu kršenja osnovnih ljudskih prava i uništenja civilnih zajednica.
Umjesto toga, Santos se odlučio za najnepraktičniji put. Na kraju krajeva, rat, i u Kolumbiji i drugdje, često ujedinjuje nacije, dok ih mir dijeli.
Posljedice stvarnog kraja kolumbijskog oružanog sukoba mogle bi se osjetiti daleko izvan granica zemlje. Ukoliko je Čavesova Venecuela postala narko država u kojoj su sljedbenici režima narko bosovi, ovo bi otkrilo njihov privilegovan odnos sa FARK-om. Posljedice bi se osjetile i u Meksiku, gdje narkokarteli cijepaju zemlju, kao i u SAD, koje su najveći potrošač u svijetu. Zapadna Afrika bi takođe bila pogođena, pošto je posljednjih godina postala glavna tranzitna tačka za šverc južnoameričke droge u Evropu.
I dalje će se nailaziti na velike teškoće i ne znači da je konačni sporazum izvijestan. Međutim, Santos ima dobru šansu da, jednom za svagda, okonča sumnjive nasilne revolucije koje su toliko dugo odlagale političku i ekonomsku modernizaciju Latinske Amerike.
Bonus video:
