U članu 139 crnogorskog Ustava, dio IV, Ekonomsko uređenje, stoji da se „ekonomsko uređenje zasniva na slobodnom i otvorenom tržištu, slobodi preduzetništva i konkurencije”... Ovim je u Crnoj Gori neoliberalizam praktično ugrađen u Ustav.
Pokušaj da se principi „slobodnog tržišta“ uključe u Ustav Evropske unije neslavno se završio – predlog ustava je odbijen na referendumu od strane Francuske i Holandije 2005, nakon čega su obustavljene procedure za njegovu ratifikaciju u drugim zemljama članicama. U predloženom tekstu ustava EU, termin „tržište“ se pominje na više od 80 mjesta, ali su kreatori ustava pazili da ne pomenu „slobodno tržište“ – termin koji simoblizuje kapitalizam američkog tipa, prema kome zapadno-evropski radnici i lijeve partije (ne bez razloga) imaju veliki otpor. No i bez „slobodnog tržišta“, predloženi tekst ustava je imao jaku neoliberalnu agendu koju su birači jasno prepoznali. Jedna od formulacija u uvodnom dijelu ustava se odnosila na „slobodnu konkurenciju bez distorzija“.
Nakon odbijanja predloga ustava, politička elita EU je pribjegla Lisabonskom sporazumu. U uvodnom dijelu sporazuma (tačka 3) pominje se „unutrašnje tržište“ (EU), dok je „slobodna konkurencija bez distorzija“ brisana. Ova odredba je unesena u aneks 27 o „unutrašnjem tržištu i konkurenciji“.
Za razliku od Lisabonskog sporazuma, ustavi zemalja Zapadne Evrope u principu ne sadrže odredbe koje upućuju na tržišnu privredu ili „slobodno tržište“, ali zato se država blagostanja (eng. „welfare state“) ili socijalna država (njem. „Sozialstaat“) visoko kotira na listi osnovnih vrijednosti. Ovo je, doduše, slučaj i u crnogorskom Ustavu, gdje se već u članu 1 kaže da je Crna Gora „država socijalne pravde“.
„Slobodno tržište“ se ne pominje čak ni u Ustavu SAD. U stvari, američki Ustav se uopšte ne bavi ekonomskim pitanjima. Ako bismo bili veoma fleksibilni u tumačenju, mogli bismo reći da je „slobodno tržište“ u američkom Ustavu „provučeno“ indirektno, kroz odredbe o ograničenju miješanja države u poslovnu sferu. Pa ipak, sintagma o „slobodnom tržištu“ i ekonomske teorije koje podržavaju i promovišu „slobodno tržište“ u savremenom svijetu su najprisutnije u SAD, uporištu deklarativnog ekonomskog liberalizma.
Razlog zašto se „slobodno tržište“ tako rijetko ili nikako ne pominje u ustavima zapadnih zemalja je i to što se radi o teoretskom, imaginarnom konstruktu, koji je teško definisati.
U principu, „slobodno tržište“ je veoma kontroverzan koncept. Dok na jednoj strani zagovornici „slobodnog tržišta“ smatraju da tržište vrši najefikasniju alokaciju resursa, obezbjeđuje konkurenciju i napredak, te da mu zbog toga treba omogućiti da slobodno djeluje, kritičari ovog koncepta tvrde da „slobodno tržište“ ima suprotan efekat: jaka konkurencija dovodi do prirodne selekcije i propadanja malih i slabih, uz istovremeno formiranje velikih kompanija koje dobijaju oligopolističke karakteristike. Time se konkurencija ne održava, već sužava.
Dok zagovornici „slobodnog tržišta“ smatraju da državnu intervenciju treba izbjegavati, jer su njeni efekti navodno štetniji od negativnih efekata djelovanja „slobodnog tržišta“, zagovornici intervencionizma smatraju da je intervencija države neophodna da bi tržište uopšte funkcionisalo. Državna intervencija se može vršiti na razne načine, a jedan od njih je diskreciono subvencionisanje učesnika na tržištu.
Prema doktrini o „slobodnom tržištu“, država bi trebalo da pusti neuspješna preduzeća da propadnu, kako bi se tržište „očistilo“ od neuspješnih i nesposobnih i otvorio prostor za sposobne i inovativne. To je, valjda, imao na umu pisac odredbi crnogorskog Ustava o „slobodnom tržištu“, preduzetništvu i konkurenciji.
U članu 140 Ustava Crne Gore stoji da je “zabranjeno narušavanje i ograničavanje slobodne konkurencije“, dok u članu 139 stoji i to da se ekonomsko uređenje zasniva na „samostalnosti privrednih subjekata i njihovoj odgovornosti za preuzete obaveze u pravnom prometu”.
U praksi to, međutim, izgleda drugačije. Država se često stavlja u ulogu spasioca posrnulih državnih i privatnih preduzeća, čime se narušavaju principi postavljeni ovim ustavnim odredbama.
U članu 59 crnogorskog Ustava stoji da se „jemči sloboda preduzetništva“ i da se „sloboda preduzetništva može ograničiti samo ako je to neophodno radi zaštite zdravlja ljudi, životne sredine, prirodnih bogatstava, kulturne baštine ili bezbjednosti i odbrane“. Ovdje bi se moglo postaviti pitanje da li je možda protivustavna zabrana trgovine političkim uslugama (korupcije), budući da se radi o vrsti preduzetništva koja ne zadire ni u jedno od pomenutih ograničenja u ustavu.
Inače se u tekstu Lisabonskog sporazuma kao ni u tekstu (napuštenog) ustava EU, za razliku od crnogorskog Ustava, nigdje ne pominje „preduzetništvo“.
U svakom slučaju, izgleda da je crnogorskom Ustavu potrebno pomirenje principa tržišta i preduzetništva na jednoj strani i socijalnih ciljeva i državne intervencije na drugoj, koje u postojećem tekstu jednostavno ne postoji, već su ove odredbe duboko kontradiktorne.
Jedan od načina bi bilo kopiranje rješenja iz italijanskog ustava (član 41), gdje stoji: „Ekonomska inicijativa privatnog sektora je slobodna. Ona se ne može sprovoditi ako je u sukobu sa socijalnom korisnosti ili na način koji bi štetio sigurnosti, slobodi i ljudskom dostojanstvu. Zakonom će biti regulisani odgovarajući programi i kontrole kako bi se ekonomske aktivnosti javnog i privatnog sektora mogle orjentisati i kordinisati u svrhu ispunjenja socijalnih ciljeva“. Invazivna uloga države u privredi je ovim u Italiji postala ustavna.
S obzirom na invazivnost crnogorske države u privredi, možda bi imalo smisla da se ona i legalizuje.
www.facebook.com/alternativna.ekonomija
Bonus video:
