Broj izbjeglica na novim balkanskim rutama raste, a Mađarska već nudi besplatno žicu i mrežu za granice. Priča jednog švercera iz Crne Gore i dvojice pakistanskih izbjeglica
Muškarac se kezi. „Tamo preko puta čekaju mnogi. Baš puno njih...“, kaže on naglašavajući bitnost. „Ne mogu da se žalim da nema ponude.“ Pali još jednu cigaretu i sasipa u grlo mali espresso, ekstra jak.
Sjedimo u kafeu na Bulevaru Skenderbega u Ulcinju, jednom gradiću na južnom Jadranu, na najjužnijoj tački Crne Gore, neposredno ispred albanske granice. Bajram, sredina 40-ih, crno-sijeda kosa, brada od tri dana - priča za Spiegel pod uslovom da se njegovo pravo ime ne pomene. Da, on je švercer - organizuje za izbjeglice ilegalno prelaženje granice iz sjeverne Albanije za Crnu Goru, kao i njihov dalji put kroz tu zemlju ka Zapadu.
Bajram potiče iz Ulcinja, završio je osmoljetku, nema zanimanje i vodi svoj život u polusvijetu. Ili ispod polusvijeta. On, kaže nam ponosno, ima veze od Turske preko Albanije pa do Njemačke. Bitno mu je da naglasi da se svo njegovo troje odrasle djece bave „legalnim poslovima“, u lokalnoj trgovini i gastronomiji. On sam već četriri godine radi kao švercer, redovno. Zajedno sa kumovima i prijateljima. 2015. je, kako kaže, organizovao transporte izbjeglica preko Srbije, Rumunije i Mađarske za Nemačku. Pa su ga zbog trgovine ljudima već osudili na uslovnu. Zbog toga je ograničio svoj biznis na transporte iz Albanije za Crnu Goru.
Pitamo: kako taj posao tačno teče, ko ga pokriva, da li ima nalogodavce i šefove? Bajram se smije. „Imam, bre, puno veza, razumiješ bre ?“ Traži pare ako hoćemo da nam priča dalje i da nas upozna sa ostalim švercerima.
Albansko-crnogorski granični pojas je jedno od čvorišta na novoj, tzv. „albanskoj ruti“, koju trenutno koristi najveći broj izbjeglica da bi se dokopali Zapadne Evrope. Oni dolaze iz Grčke, pa preko Albanije na Kosovo, potom za Srbiju. Ili preko Crne Gore za Bosnu i Hercegovinu. Odatle preko Hrvatske i Slovenije za Austriju, Italiju i Njemačku.
Političari i službe u Bosni i Hercegovini su bili prvi koji su u regionu digli uzbunu: broj izbjeglica na novoj Balkanskoj ruti je dramatično povećan - samo od početka ove godine je preko 5.000 izbjeglica nelegalno ušlo u Bosnu, prošle godine 755. Protiv ove „invazije ćemo se braniti“, kazao je predsjednik bosanskih Srba Milorad Dodik. Vlada bosanske Federacije je od susjeda, Crne Gore i Srbije, zahtijevala da više urade na zaštiti granice i da prihvate vraćanje u Bosnu ušlih izbjeglica.
Nešto dalje sjeverno, zbog ove nove navale izbjeglica, vlada zabrinutost, osobito u Austriji. Tamošnji kancelar Sebastian Kurc je upozorio na novu rutu preko Albanije i zahtijevao prije neki dan, tokom susreta sa albanskim premijerom Edijem Ramom i kosovskim državnim predsjednikom Hašimom Tačijem, od ove obje zemlje da zatvore svoje granice za izbjeglice. I stvarno, statistika svih zapadno-balkanskih država ove godine pokazuje velik porast broja izbjeglica. Istina je da aposlutne brojke djeluju skoro minimalno veće u odnosu na one iz 2015. Tako je npr. u Crnoj Gori u prvih pet mjeseci ove godine skoro duplo više izbjeglica ušlo nego cijele prošle godine - ali u apsolutnim brojkama to je samo porast sa 850 na skoro 1.500.
„Sve je pod kontrolom“
Šef direkcije za granicu u crnogorskom MUP, Vojislav Dragović, pokušava da relaksira situaciju: „Cifre rastu, ali sve držimo pod kontrolom“, kaže Dragović. Jedini „mali problem“ za Crnu Goru jeste da Albanija ne želi da ponovo prihvati izbjeglice, koje ilegalno uđu u Crnu Goru. Ali o tome se sa albanskom vladom već pregovara.
Nedavno je vlada Mađarske Crnoj Gori ponudila 25 kilometara bodljikave žice za gradnju granične mreže - jer, mađarskog premijera Vikora Orbana sa crnogorskim trajnim vladarom Milom Đukanovićem već odavno veže prijateljstvo. Ovaj drugi je u aprilu opet izabran za predsjednika države. Šef granične policije Dragović kaže da postavljanje mreže na granici još nije aktuelno. To bi bila „posljednja mjera“. Ali ako susjedne države, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Srbija svoje granice zatvore - to će učiniti i Crna Gora.
U albansko-crnogorskom graničnom pojasu se ništa ne primećuje: niti prisustvo policije niti izbjeglica. U gužvi sjevernoalbanskog grada Skadra, koji djeluje kao veliki orijentalni bazar, izbjeglice skoro da ne upadaju u oči. Nema ni službenog centra za azil. Odavde vode dvije rute kroz skoro pa neprohodne planinske krajeve ka Crnoj Gori, obje koji par kilometara po strani od oba službena granična prelaza: jedna od njih kroz selo Shtuf, sjeverno od od graničnog prelaza Muriqan. Ovdje izbjeglice dolaze u malim grupama, najčešće taksijem iz Skadra, kako je nedavno objavila jedna lokalna TV stanica. A onda odavde dalje, pješke preko granice. Na crnogorskoj strani potom čeka opet taksi ili mali kombi. Put je uzak i kamenit - zato ga izbjeglice i koriste
U Shtufu svi kažu da nikad nisu vidjeli izbjeglice. Jedan momak sa naočarima za sunce, koji ne želi da izgovori svoje ime, ipak priznaje da eto ponekad pokoji i prođe ovuda. I pokazuje rukom u pravcu jednog uskog, kamenitog puta, po kojem se još može voziti Quadsom.
Ovim putem su prije par dana stigla i dva muškarca koji se predstvaljaju kao Ziaul Haq i Mehran Habib. Ova dva Pakistanca, 26 i 27, sjede sada u unutrašnjem dvorištu Centra za azilante u Spužu, u blizini crnogorskog glavnog grada Podgorice: jedinog službenog pribježišta za izbjeglice u zemlji. Dolaze iz okoline pakistanskog grada Lahore, odakle su krenuli prije oko pola godine. Mehran Habib priča da je kao Sunit imao probleme u selu sa šiitskom većinom, a Ziaul Haq da je ostao bez posla, pošto je krajem 2016. u Saudijskoj Arabiji radio kao prodavac mobilnih telefona, pa su ga odatle kao nezaposlenog vratili za Pakistan.
Za Bosnu, a onda još puno dalje
Centar za azilante u Spužu je okružen ogradom visokom više metara, ali izbjeglice mogu da ulaze i izlaze kad god zažele. Prema njima se dobro odnose i još bolje ih snabdevaju - počev od životnih namirica do medicinske njege.
Psiholog Centra za azilante, Anđela Šekularac (30) govori o tražiocima azila saosjećajno, kao i puno ljudi u Crnoj Gori koji su u doba bosanskih i kosovskih ratnih smutnji lično spoznali bježanje i protjerivanje, na ovaj ili onaj način. Sa izbjeglicama skoro da i nema problema, kaže ona: „Većina ionako posle par dana ode u pravcu Bosne.“
Što i Mehran Habib i Ziaul Haq žele - njihovi ciljevi su Nemačka i Italija. Otvoreno kažu da su jednom zemljaku za to platili da organizuje svaku dionicu puta. A svaka pojedinačno košta koju stotinu eura. Sada opet čekaju na poziv zemljaka: „On je pouzdan“, kažu obojica, „uvijek nas pošalje na dobar put“.
(Der Spiegel)
Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
