Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše,
Mračne duše nazvaše se patrioti.
Vladislav Petković DIS
Povukao bi se Milo Đukanović da može. Odavno. Ne vide samo oni koji ne žele da gledaju i kojima je udobno u sljepilu: poslušali su, on i njegova mafijaška bratija, sve što se poslušati može, prigrabili sve što se prigrabiti da, obećali sve što obećanje može da istrpi.
Nije šef lud da bi se u blatu hrvao sa, kako voli da kaže, neostvarenim kritičarima, da ne mora; nije toliko glup da bi se u prašini valjao sa zavidnim ljudima da je u mogućnosti da odstupi; ne bi se potucao, on i njegovi kadrovici, po mjesnim zajednicama i selima crnogorskim, u potrazi za još nekupljenim glasovima, da nije primoran.
Estetika kriminala obrnuto je srazmjerna blizini pada - što više tonu i propadaju, izgledaju smirenije i odlučnije, snažnije i nasmijanije. Šminka od laži. Vlastodržački nagon samoodržanja. Logika dugog vladanja. Psihologija samozavaravanja mafijaša i kriminalaca širom prostora i diljem vremena.
Ispod, na silu uglađene fasade, dodatno prekrivene kusovčevskom, đuranovićevskom i šukovićevskom svilom od plaćenih riječi, učauren leži nepatvoreni strah od budućeg. Od neminovnog. Ako već ne osjećaju, osjetiće brzo, ali kasno: ispod gomile od prljavog novca Prve familije osnovane 1991. godine, debele su naslage živog blata.
Znaju oni odlično sveto pravilo svih raspleta: visoko rangirani, šefu bliski klanovi, rasturiće se u opasnom grabežu za plijenom, moćna bratsva zla pokušaće krvnički da sačuvaju svoje ogromne privilegije i nataložena bogatstva, pojedini će pobjeći u nadi da će tako zadržati slobodu i ukradeno blago, dok će, najbrojniji, miševi režima, kojih ima u svim sferama života, u sveopštem metežu pognuti glave, pobjeći u rupe i pričekati da se uskomešana krv slegne i smiri, pa visoko podignutog čela i usta punih morala izaći na pročišćeni vazduh i preći na drugu, pobjedničku stranu.
Za mafijaški DPS, stoga, izbori nijesu borba za vlast, već borba za golu egzistenciju i fizičku slobodu. Pobjeda na njima, koliko god oni toga nesvjesni bili, za njih je tek kupovanje vremena do odlaska - iza rešetaka.
Motivacija za izborne krađe, laži i manipulacije ne može biti veća kada odlično znaju svi, od portira do portparola, da izbore, ni po koju cijenu i ni za šta na svijetu, ne smiju izgubiti, jer je ulog – sloboda za Mila Đukanovića.
Jasna je dalja logika: sloboda za šefa automatski predstavlja slobodu za sve i slobodu za svašta: slobodu za njegove nadzemne i podzemne tajkune i kriminalce, slobodu za njegove „biznismene“ i „partnere“, slobodu za njegove direktore i poslanike, sudije i tužioce, prijatelje i kumove. Slobodu bogaćenja, slobodu kriminala, slobodu uzurpiranja, slobodu nipodaštavanja. Slobodu neslobode.
Sloboda za šefa znači slobodu laži, slobodu prikrivanja istine: Đukanović je okarakterisan kao “opasan međunarodni kriminalac” za koga je zatraženo hapšenje (pravosnažna presuda Kasacionog suda Italije u slučaju Đukanovićevog imuniteta, krajem 2004, po tužbi Javnog tužilaštva iz Napulja). Čovjek čije se ime nalazilo, trenutno je arhivirano, na prvom mjestu među petnaest osoba koje su osumnjičene za mafijaško udruživanje radi šverca cigareta i pranja novca.
Osoba o kojoj poznati britanski novinar, Miša Gleni u knjizi Mekmafija piše: ”Ugledao sam stotine malih glisera privezanih u marini. Natovareni švercovanim cigaretama, spremali su se da prešišaju put od oko 200 kilometara do sestrinske luke Bari, gdje čeka italijanska mafija koja će ih istovariti.
Svaki karton cigareta podrazumijevao je naplatu posebne, Đukanovićeve “tranzitne takse”. Političar za kojeg je nekadašnji ministar finansija Italije i prethodno dugogodišnji šef državne Agencije za borbu protiv mafije Otaviano Del Turko kazao: “Bez Đukanovića ne bi bilo Prudentina, najmoćnijeg, najbogatijeg i najopasnijeg švercera na Mediteranu.
S druge strane, bez Prudentina ne bi bilo Đukanovića." Vječiti premijer države koju je italijanska DIA u jednom izvještaju ovako okarakterisala: “To je bio raj za nezakonitu trgovinu, utočište za kriminalce, zemlja čije su vlasti garantovale fizičku zaštitu za krijumčarenu robu”.
Povukli bi se Đukanović i bratija da mogu. Odavno. Povezali su se pupčanom vrpcom mafije i kako vrijeme odmiče sve su zbijeniji redovi njihovi. Zavjet ćutanja snažan je koliko i grijehovi, požrtvovanost za „njihovu stvar“ moćna kao privilegije koje decenijama stiču, pravovjernost neprobojna i neupitna.
Kupili su narod. Narod koji se hvali slavnom prošlošću, čudesnim junaštvom i neopjevanim herojstvom. Zastavama i bitkama. Vjekovima minulim. Kupili su narod koji glasno ćuti i sluša, a tajno i tiho, u ćoškovima svojih života, u kloakama svojih stvarnosti, mrmlja o časti, pravdi i poštenju. Ljudi krtice i narod sa cijenom. Narod kojeg nema.
Da li ga je ikada i bilo? Kada će ga biti?
Bonus video:
