Preporuke za sektor industrije crnogorske ekonomije moraju se posmatrati kroz novu dimenziju, a to je odluka Vlade da u najskorijem mogućem roku nađe novog investicionog partnera za KAP, nakon što je to već učinila sa Željezarom. Izbor se sveo na njemačku kompaniju HGL i jednu tursku kompaniju, najvjerovatnije takođe Toščelik, koji je kupio Željezaru.
Generalno, industriji u Crnoj Gori je prijeko potrebna odgovornost i izvlačenje pouka iz prethodnih nesupjeha, ako se želi uspjeh u budućnosti. I naravno, podvlačenje crte. Ovo pominjem zbog toga što vjerujem da je to suština neuspjeha nekih privatizovanih kompanija u Crnoj Gori, kao i to što se olako vjerovalo u obećanja i nerealno visoke cifre za investicije u proizvodnju. Ne vidim drugi način kako bi se smanjio državni dug i kako bi crnogorska ekonomija počela da se oporavlja. Vlada ne bi trebalo previše da se oslanja na rast BDP, već da se fokusira na smanjenje zaduženosti, rast zaposlenosti, rast minimalnih zarada, rast turističkih kapaciteta i poboljšanje usluga i putne infrastrukture, rast greenfield investicija, pa,nakon svega, rast BDP koliko ''ispadne''.
Ovako je, sa relativno niskim direktnim stranim investicijama, rast BDP uslovljen rastom državnog duga, što je moguće samo do jedne ure. Naime, one firme što trenutno, naizgled, doprinose koliko toliko rastu industrijske proizvodnje i BDP (KAP i Željezara), u isto vrijeme uzrokuju i rast zaduženosti. Sa približavanjem ukupnog duga granici od 60 % BDP Vlada će uskoro morati da se suoči sa realnošću i neminovno padom rasta BDP, kada bude primorana da obuzdava dug, upravo zbog te zavisnosti. Najbolji primjer za to je KAP čije će smanjenje proizvodnje, usljed nerentabilne proizvodnje i rasta duga, uticati na smanjenje industrijske proizvodnje, izvoza i na kraju, u manjoj mjeri, rasta BDP.
Proteklih mjeseci su se često mogle čuti polemike u medijima između zagovornika neoliberalne ekonomije i onih koji se protive tom pristupu, a kojih je, čini se, daleko više. Ono što je apsurd u svemu tome je što zagovornici tzv. neoliberalne ekonomije, koji se uglavnom protive intervenciji države, mirno posmatraju kako država godinama stimuliše kompanije od kojih je imala uglavnom gubitke i štetu, ili preciznije rečeno: više štete nego koristi i to na račun ostalih privrednih subjekata i samih građana. Umjesto što pomaže kompanijama od kojih trpi štetu, država bi morala da pomogne one kompanije, kao i pojedince od kojih može da ima korist. Kriterijum za to su rezultati i doprinos.
Državna intervencija je neophodna i nužna da se zaštiti svaka kompanija i svaki pojedinac od kojih država i društvo imaju korist, a ne kompanije i pojedinci od kojih će imati štetu, kao što je to čest slučaj u Crnoj Gori. Moje mišljenje je da se uspješna ekonomija ogleda u jednoj vještoj, umjetničkoj kombinaciji sa elementima slobodnog tržišta i državne intervencije, a najbolji primjer za to su vodeće svjetske ekonomije, posebno Kina i ostali azijski ''tigrovi''. Osnovni preduslov za to su zakoni i poštovanje pravila. E sad, zamislite razliku između ''ekonomske umjetnosti'' i one pozicije na kojoj se još raspravlja je li neoliberalni koncept dobar ili ne! A u isto vrijeme dozvoljeno je da čini ko što hoće, pri čemu se umjetnost svela na traženje “rupe” u zakonu.
Tamo gdje se potstiču rezultati i kvalitet nastaju: Mercedes, Tojota, Boing....Tamo gdje su rezultati često nebitni, a kvalitet relativan ostaju: Obod, Radoje Dakić, ili Jugoplastika i IMT u regionu.
Ima i suprotnih primjera: kada kompanije nestaju ne zato što nisu imale rezultate i kvalitet, već što su bile izuzetno uspješne. Primjer za to je francuska kompanija za proizvodnju aluminijuma Pešine (Pechiney), koja je bila simbol aluminijumske industrije. I danas oko 80% elektroliza u svijetu koristi čuvenu Pešine tehnologiju, uključujući i KAP. Pešinea je kupio kanadski Alkan 2003. godine, a Alkana je “progutao” Rio Tinto 2007. Sada Rio Tinto, čiji je aluminijumski segment samo mali dio ukupnog biznisa, prodaje djelove aluminijsumskog sektora, usljed nerentabilnosti, koji su nekad bili izuzetno uspješni pod okriljem Pešinea i Alkana. Mislim se: e da je Pešine imao našu Vladu, da ga subvencioniše i daje garancije, đe bi mu bio kraj...
Usljed niske cijene metala na tržištu i KAP i Toščelik Nikšić će ostvariti višemilionske gubitke u ovoj godini. Poslovanje sa gubicima će se nastaviti i u prvoj polovini naredne godine, veliki su izgledi na osnovu stanja na tržištima i usporavanja vodećih svjetskih ekonomija. U nedostatku stranih investicija jedino što preostaje je dalje zaduživanje, što Vlada upravo i čini. S razlogom se postavlja pitanje odakle će država da puni kasu, jer neće moći u nedogled da se zadužuje? Sa druge strane, neophodne su hintne investicije u nove energetske izvore, putnu infrastrukturu, gradnju novih hotela po primorju umjesto porušenih, itd.
Ono što će Vlada morati da učini vrlo brzo je obuzdavanje gubitaka i smanjenje troškova. EPCG je u prošloj godini bila u minusu od preko 60 miliona eura, a KAP je u prvoj polovini ove godine ostvario neto gubitak od oko 21 milion eura. Trenutno je KAP dužan EPCG oko 43 miliona eura. Razumnom ekonomskom politikom ti su se dugovi mogli bar prepoloviti. Umjesto toga stvari se nastoje popraviti ubiranjem po jednog eura od građana na mobilne telefone, strujomjere, kablovsku TV pretplatu...
I umjesto da zaštiti građane, posebno najsiromašniji dio stanovništva, stiče se utisak da Vlada štiti interese neuspješnih kompanija, ili, prije će biti, pojedince koji imaju interese u tim kompanijama. Zato bi glavna preporuka Vladi za ekonomsku politiku za 2013. godinu, kako bi se promijenio takav utisak, bila: ne proglašavati nešto što je interes pojedinaca i interesnih grupa, pa čak i kompanija, za državni interes. Prioritetni državni interes mora da bude da se svaki građanin osjeća slobodno, pa i u smislu da ne mora da razmišlja o sopstvenoj egzistenciji.
Bonus video:
