Ko je služio vojsku sjetiće se da su postojali veoma važni objekti koje je čuvala tzv. “mrtva straža”. To je ono kada je metak u cijevi, puška otkočena, a puca se prije nego što se pita “ko ide”. “Mrtvi” stražari su bili vojnici od posebnog povjerenja, spremni da po svaku cijenu izvrše dobijeni zadatak. Dešavalo se da nekoga ta uloga zapadne i po kazni.
Pošto danas vojsku skoro i da nemamo ( i što će nam?), a ono malo što imamo otpremili smo da čuva makova polja tamo neđe u nedođiju, podno Himalaja, naravno o našem trošku, reklo bi se da nam “mrtve straže” više nijesu potrebne. E, bogami, nije tako.
I danas u Crnoj Gori preostalo je nešto važnih objekata i nešto strateških prostora, koje čuvaju “vojnici”’ spremni da “polože” i svoj, veoma često, penzionerski život da tamo ne kroči “neprijateljska” noga. Ti objekti i prostori su još nerasprodata preduzeća u državnoj (partijskoj) svojini i nekoliko uvala koje još nijesmo uvalili našim usrećiteljima. Vjerovatno ih čuvamo za naše još neotkrivene strateške partnere – Papuance i ona gologuza plemena u dolini Amazona. Kada se oni dočepaju para, a to će biti uskoro kad se dosjete da flaširaju prirodni kiseonik i vodu iz svoje velike rijeke, čiji je protok, valjda, Skadarsko jezero (zimi) na sat, znaće što je lijepo. Mi smo, ionako divlja ljepota. E, vala, nema prikladnije reklame. I baš nas briga što neko tamo može logično da razmišlja, da u divljoj ljepoti obitavaju isti takvi ljudi. Novi slogan mogao bi da glasi: “Ne trošite pare da istražujete Mars, istražujte Crnu Goru!”
Današnje crnogorske “mrtve straže” su odbori direktora, upravni odbori, kao i razne agencije, zavodi, uprave, direkcije, ili što već neće izmisliti domišljati ljudi. Broj “mrtvostražara” je neutvrđen, jer je dnevno promjenljiv, a naročito pred “fer i demokratske” izbore. Ali, svakako, ima ih nekoliko hiljada. Ustvari, onoliko koliko je potrebno za razne potrebe. Od(a)ziv je veliki, a lozinka im ne treba, iako “mrtvostražari”, za sada, ne nose uniforme, ali se međusobno lako prepoznaju. Kako se regrutuju? Ovo je vrlo važno pitanje, posebno za odbore direktora i upravne odbore, koji su “ovlašćeni” za donošenje odluka. Da bi se tamo stiglo, osnovni uslov je da si “pravovjeran” i da se pridržavaš najvažnije Božije zapovijesti - “Nemoj imati drugoga Boga osim mene”. Uz navedeno, potrebno je:
- da se nikada nijesi bavio poslovima za koje su te izabrali;
- da nikada prije nijesi ušao u privredno društvo – ustanovu o čijoj sudbini odlučuješ;
- da nijesi iz mjesta gdje se nalazi sjedište privrednog društva – ustanove;
- da znaš šta je završna riječ, a da ne znaš šta je završni račun;
- da dobro znaš zašto si izabran – postavljen;
- da se ne ’’ističeš’’.
(Izuzeci su malo češći od pingvina u Sahari).
U rješenju o postavljenju, koje nijesam imao priliku da pročitam, sigurno piše: “Nagradu za trude partija će ti dati”, a ne izvršiš li zadatak “drugi put te zapanuti neće”.
Ne mogu se sjetiti da je neko dao ostavku. Kao i uvijek, izabrali smo prave - najbolje.
Privredna društva kojima je država (su)vlasnik su, po pravilu, akcionarska društva. Zakonom o privrednim društvima definisani su organi društva, te da je skupština društva najviši organ, koja se održava najmanje jedanput godišnje, a koja, između ostalog:
- donosi odluke o raspolaganju imovinom društva;
- povećava ili smanjuje kapital društva;
- donosi odluku o dobrovoljnoj likvidaciji, restrukturiranju i predlogu za pokretanje stečajnog postupka.
Kako Crnom Gorom gromoglasno odjeknu odluke skupština akcionara, npr. KAP-a, Luke Bar i njenog nejakog brata KTGT, Onogošta, Brodogradilišta, Montenegroerlajnza, Plantaža, i - zaboga, ostade li još štogod.
Postoji i vanredna skupština akcionara, koja se saziva u slučaju kada je potrebno razmatrati ozbiljne (ču’š ozbiljne) gubitke društva i kada se odobrava reorganizacija, spajanje, likvidacija i stečaj. Skupština Crne Gore je preuzela sva bitna ovlašćenja Skupštine akcionara KAP-a, a država je vlasnik nepunih 30% akcija toga privrednog društva. Manjinski akcionari (preko 40% akcija) ćute i gledaju šta se radi sa njihovom imovinom. Bez želje i namjere da organizuju svoje “mrtve straže”, kao većinski vlasnici.
Drugi važan organ privrednog društva je odbor direktora koji, po zakonu, upravlja i vodi poslove društva.
Za člana odbora direktora, opet prema zakonu, može biti izabrano samo poslovno sposobno lice ( jedini uslov ) o čemu se (valjda) izdaje medicinska potvrda. Prevedeno, ne bi baš smio biti kreten, ali mora ispunjavati osnovne uslove sa početka ove priče. Za “mrtvu stražu” najbitnije je da je “brz na obaraču” i da bi “ubio rođenu majku” da se dokaže.
Osim figurativnih, postoje i stvarne “mrtve straže”, osmotrene u rejonu Sveti Stefan – Miločer, koje budno motre da neko ne uznemirava VIP posjetioce, koji se tu odmaraju ukoliko nijesu blagovremeno rezervisali ležaj u domaćoj radinosti neke od prekomorskih zemalja.
Generalno, sve su straže, sve su straže, milije i draže.
A evo kako je vječito aktuelnu priču na ovim prostorima, beskonačno puta bolje ispričao u par stihova Vladika Danilo u Njegoševom Gorskom vijencu, prije više od 150 godina:
Strašilo je slušat što se radi
--- - - - - - - - - - - - - - -- -
----- - - - - - - - - - - - - - -
Janko brani Vladislava mrtva
Što ga brani, kad ga ne odbrani.
Stvarno, Gorski vijenac je za sva vremena.
Bonus video:
