Kažu da je davne 1908. godine crnogorski gospodar Nikola Petrović Njegoš, dobio poziv da na Olimpijske igre, čiji je organizator bio London, uputi i sportiste iz Crne Gore. Na igre međutim niko nije otišao a zvanično objašnjenje bilo je da u državnoj kasi nema dovoljno novca za te namjene. Neki, pak, kažu kako je iskusni vladar procijenio da neiskusni i nepripremljeni Crnogorci ne bi mogli ostvariti dobar rezultat na tom takmičenju, a budući da je izvanredno poznavao mentalitet Crnogoraca donio je odluku o neučestvovanju.
Drugi put, 1948, London je dobio priliku da organizuje Olimpijske igre – priliku koju četiri godine ranije nije mogao da ostvari, jer su u toku bile najstrašnije ratne igre. Međunarodni olimpijski komitet je pokušaj organizovanja prvih poslijeratnih Igara vidio kao priliku da se do skoro razjedinjeni svijet ponovo susretne, a brojne nacije okupe na jednom mjestu.
Prepreka je bilo više nego ikad ranije ali su, uprkos kratkom roku, igre organizovane na vrijeme. Ne zaboravimo da su 1948. veliki djelovi Londona još bili u ruševinama, a razorene ulice bile su uobičajen prizor. Racionalizacija potrošnje je još uvijek bila na snazi, pa je odlučeno da se ne gradi olimpijsko selo, niti bilo kakvi posebni prostori za učesnike.
U duhu ratnih vremena, svi su se maksimalno odricali, sa željom da doprinesu održavanju Olimpijskih igara. Vrhunski sportisti bili su smješteni u barakama koje je vojska koristila za smještaj ratnih zarobljenika. Univerziteti, škole i mnogi privatni domovi takođe su ponudili smještaj sportistima, ali i posjetiocima svih rasa i nacija.
Takmičari nijesu uživali ni u kakvom luksuzu – svaki je dobio ormarić, ogledalo i flašu vode, što su uslovi koji se umnogome razlikuju od današnjih. Kao obrok, sportisti su dobijali isto sljedovanje hrane koje je britanska vlada propisala za radnike u esencijalno važnim industrijama, poput rudarske.
Posjetiocima nije bilo lako da stignu na mjesta gdje su se takmičenja održavala, a jedini mogući prevoz najčešće su bili čuveni londonski crveni autobusi.
Na trećim Olimpijskim igrama 2012, čiji je domaćin London, Crna Gora se drugi put samostalno predstavlja, od obnavljanja svoje nezavisnosti.
Naše prvo učešće u Pekingu 2008, ostaje kao nezaboravno iskustvo, inspiracija i trajna uspomena. Sa Pekingom je počela naša olimpijska istorija i naša nada u ostvarenje konačnog cilja - osvajanja olimpijskih odličja, a čemu smo već na našim prvim Olimpijskim igrama bili jako blizu.
Ovih dana u Londonu, naši sportisti pokušavaju ponovo ostvariti svoj san i možemo kazati da su neki od njih na dobrom putu da to i učine.
Međutim, iako je početno geslo Olimpijskih igara doživjelo izvjesne promjene, našim sportistima možemo uputiti poruku koja je otvorila Olimpijske igre prije 64 godine u Londonu - Najvažnija stvar na Olimpijskim igrama nije pobjediti, već učestvovati. Suštinska stvar u životu nije osvojiti, već časno se boriti.
Bez obzira na to hoće li Crna Gora osvojiti svoju prvu medalju, na naše sportiste jesmo i bićemo neizmjerno ponosni, jer su dostojanstveno predstavljali našu zemlju.
Bonus video:
